Mirunina priča o posvojenju: Najveći izazov su njezina testiranja hoće li ponovno biti ostavljena

Foto: Miruna Kastratović
Foto: Miruna Kastratović

Svjetski je dan posvojenja. U Hrvatskoj je do početka studenoga posvojeno samo 85 mališana, dok uvjete za posvojenje ima njih 413. Udruga Adopta navodi kako je riječ o velikom padu u odnosu na prošlu godinu, kada je bilo posvojeno 126 djece.

Odugovlačenje s postupkom oduzimanja roditeljske skrbi jedan je od najvećih problema, ali razlog je i to što se posvojitelji teže odlučuju za posvojenje djece koja su starija od osam godina, koja su pripadnici romske nacionalne manjine te koja imaju zdravstvene ili razvojne poteškoće.

Diana Topčić Rosenberg iz udruge Adopta: “Djeca misle da ih nitko ne želi posvojiti jer nisu dobra”

Novinarka Miruna Kastratović problema s posvajanjem djeteta nije imala, možda baš zato što je odlučila uzeti starije dijete. Kako je tekao proces, opisala je u razgovoru za Prvi.hr

“Curicu sam posvojila 2011. godine. Upravo ovog mjeseca slavimo zajednički, sedmi ‘rođendan’. Kad sam je posvojila, imala je osam godina. Zaključila sam da je to lijep način da ja i jedno dijete imamo obitelj. Namjerno i svjesno  pomislila sam na malo veće dijete, jer radim takav posao da ne bih mogla biti doma 24 sata uz bebu. Željela sam da se upoznamo i snađemo, a kad nam bude dobro, to će dijete  biti samostalno i mi ćemo normalno funkcionirati – tako sam razmišljala.

Kad sam ulazila u postupak, nisam imala namjeru birati, to mi je nekako bilo ružno, kao da sam na tržnici. Svoju ideju o starijem djetetu objasnila san u Centru za socijalnu skrb, ali bila sam se spremna upoznati sa svakim djetetom koje ima uvjete za posvajanje. Znam puno ljudi koji su tako nesebično došli u centar i posvojili djecu bez uvjeta, biranja, pitanja, kompromisa… Tako sam i ja”, ispričala je Miruna.

 

Cijeli proces bio je brzo gotov. Miruna je zahtjev predala u nadležni centar krajem 2010. godine, a početkom siječnja 2011. godine, pozvana je na konzultacije, razgovor i testiranja.

“Iz Centra su došli k meni doma vidjeti kako to izgleda. Zatim sam čekala rješenje, to je malo potrajalo. U osmom sam mjesecu vidjela Žaklinu, a u 11. mjesecu već smo bile posvojene. Sve je išlo brzo, možda i prebrzo, jedva smo se uspjele snaći nas dvije.”

Miruna je od početka dobivala i stručnu podršku, koja joj je bila potrebna i korisna za vrijeme Žaklinine adaptacije. Također, pomoć joj je trebala i da se nosi s predrasudama koje okolina ima o djeci iz doma.

“Trebalo mi je vremena da naučim nešto o sebi i o njoj, isto kao što je njoj trebalo da nauči o sebi i o meni. Naše društvo puno je predrasuda. Imamo predrasude prema svima, prema plavim ženama, kratkonogim ljudima, crnim psima, pa tako i prema djeci koja izgledaju kao da su došla iz doma. Da, nažalost, bilo je predrasuda”, kaže Miruna.

 

Jedan od strahova koje imaju posvojitelji je – hoće li dijete jednog dana tražiti svoje biološke roditelje. Miruna je sa svojom Žaklinom prošla i kroz tu situaciju.

 

Žaklina je znala sve o svojim biološkim roditeljima već kada je došla tu k meni, s osam godina. Sama ih je našla preko Facebooka, negdje u šestom razredu, a sad smo došli do tog ‘stupnja razvoja’ da posjećujemo biološke roditelje i viđamo se s njima. Mislim da je to za nju dobro, nedostajala joj je ta ‘kockica’ kako bi bila punija, a ja radim što mislim da je za nju dobro. Znam da neki roditelji to ne bi radili. S druge strane, mi smo imali sreću. Njezina je majka bila premlada, nije imala potporu, i tako je ispalo. Mnoga se djeca izdvajaju iz obitelji iz puno ozbiljnijih razloga. Te su obitelji u puno težim situacijama, a djeca su s razlogom maknuta. Upoznavanje s biološkim roditeljima emocionalno je jako teška situacija i naravno da se posvojitelji boje loših utjecaja. Nije ni nama bilo lako. Žaklina se doslovce ‘prepolovila’ jer joj je bilo teško… I meni je bilo teško. Ali, ako želite da vašem djetetu bude bolje, morate sebe staviti u drugi plan.

Prošlost se ne može izbrisati. Najvažnije je razviti odnos, jer odnos je baza za sve. Kad se vi brinete o nekome, automatski se stvara odnos i na tome se može sve graditi. Kod malo starije djece otežavajuća je okolnost povjerenje. Njihovo povjerenje u ljude je narušeno, osjetno i opako. Kod mene i Žakline uvijek je problem vjeruje li mi ona u tom trenutku. Kad vjeruje, možete od nje dobiti što god želite. U onom trenutku kad se ne osjeća tako, ima otpor prema svemu. Kad uzmete to narušeno povjerenje i njezine tinejdžerske godine, zna biti ‘zanimljivo'”.

 

Foto: Privatni album

 

Mama Miruna kaže da su najveći izazov djetetovi testovi, jer ono uvijek ispituje hoće li ponovno biti ostavljeno.

 

“Ona to radi beskonačno. Svakom koga upozna, a i meni, iako sve rjeđe. Tek kada preživite te testove, možete reći da je sve u redu. To je njezin bazni mehanizam funkcioniranja, koji bi ona s vremenom trebala ublažiti da bi mogla normalno funkcionirati u svijetu, ali za to treba vremena.”

 

Miruna se savjetovala s mnogim stručnjacima i kucala na mnoga vrata, ali prave je odgovore dobila tek od nekolicine. Posvojiteljstvo je za nju izazov, ali i nešto najljepše što je učinila u životu.

 

“Često čujem kako ljudi pričaju da su posvojitelji spasili djecu. Da, ja sam nju spasila od tko zna kakvih životnih putova, ali je i ona spasila mene. S njom sam postala bolji čovjek. Postala sam strpljivija, humanija, odgovornija. To su sve kvalitete koje sam s njom naučila, koje možda ne bih na taj način usvojila. Na kraju ona te iste kvalitete uči od mene i tako obje rastemo”, zaključila je Miruna.