Bivša gimnastičarka za Prvi.hr: ‘Ostala sam nepokretna, ponovno učila hodati i uspjela se vratiti’

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Vukovarka zagrebačkih ulica. Tako je 26-godišnja Martina Stojšić rekla da je možemo nazvati. Martina je jedna od onih rijetkih sportašica koje zbog ozljeda prođu kalvariju pa se vrate na scenu još jače. Koliko god puta da ih život udari, baci u blato, one otresu prašinu sa sebe i nastave dalje.

Njezini roditelji, oboje gimnastičari, napustili su Vukovar 1991., u jeku najvećih stradavanja. Martina se rodila u Zagrebu samo dva dana nakon izbjega iz Vukovara. Gimnastiku je počela trenirati s četiri godine. Bila je 10 godina zaredom državna prvakinja u višeboju. Njezina specijalnost bila je greda. S 15 godina proglašena je najperspektivnijom hrvatskom sportašicom. No, samo godinu dana kasnije pretrpjela je tešku ozljedu koljena zbog čega je na koncu morala napustiti gimnastiku. Ovo je njezina priča.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Ono što je zapravo obilježilo tvoj sportski put su, nažalost, ozljede. U gimnastici si lomila ruku i nogu što je u konačnici dovelo do odustajanja od gimnastike. O kakvim je točno ozljedama bila riječ i kako je došlo do njih?

Nažalost, ozljede su me pratile već od samih početaka u gimnastici kada sam sa samo osam godina slomila ruku. Ozljeda se dogodila na treningu u trenutku kada sam izvodila akrobatske elemente na parteru. Zbog velikih sila koje su se u tom trenutku dogodile, došlo je do puknuća kosti u laktu desne ruke. Moja druga teža ozljeda dogodila se osam godina kasnije. Isto na parteru, ali ovoga puta u plesno-baletnom elementu iz kojeg se nisam dočekala na noge najspretnije. Doskok je bio koban. Došlo je do puknuća oba meniska i prednjih križnih ligamenata.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Kako su tekle operacije, a kako rehabilitacija? Što su ti liječnici rekli?

Kada je u pitanju ruka, moram priznati da je operacija prošla odlično. Postavljene su mi žice koje su fiksirale kost. Međutim, liječnik mi je nakon operacije rekao da se gimnastikom više neću moći baviti jer nakon takve ozljede 90 posto ljudi više nikada ne ispruži ruku do kraja. Naravno, meni se tada srušio cijeli svijet. Oči su mi bile pune suza na samu pomisao da gimnastika više neće biti dio mog života. Od tog trenutka kreće prava borba. Da se razumijemo, ovan sam u horoskopu, drugačije ne ide! S rukom u gipsu nastavila sam ići na treninge svaki dan po 4-5 sati. Škola nije smjela trpjeti pa sam naučila pisati lijevom rukom kako ne bih puno zaostajala s gradivom. Uz sve to, išla sam i na fizikalne terapije i vježbala s rukom 1-2 sata dnevno. Bila sam jako uporna. Toliko uporna da sam se nakon samo četiri mjeseca vratila i pobijedila na natjecanju. Najveća podrška u tom razdoblju, kao i u svakom drugom u mom životu, bili su moji najdivniji roditelji na svijetu, kao i cijela obitelj.

Što se tiče ozljede noge, imala sam tri operacije. Nažalost, osjetila sam onu lošiju stranu našeg zdravstva. Prva operacija nije prošla najbolje, pogrešno sam operirana. Na drugoj operaciji ispravljala se greška učinjena na prvoj, a nedugo zatim uslijedila je potpuna rekonstrukcija cijelog lijevog koljena.

Nakon toga si promijenila sport… Zašto si tako odlučila i koji si novi sport izabrala?

Igrom slučaja, kroz rehabilitaciju nakon rekonstrukcije koljena, upoznala sam ljude koji su me postepeno upoznavali s weightliftingom, a kasnije i powerliftingom. Odmah na prvu jako mi se svidjela ideja da dižem utege i ponovno se vratim natjecateljskom sportu. To mi je jednostavno u krvi. Volim trenirati, volim se boriti i dokazati sebi da mogu sve!

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Imaš 50-tak kilograma, a izabrala si dizanje utega. Je li rijetkost za tako sitne djevojke da se odlučuju na te discipline?

Kao što sam već spomenula – jaaaako sam uporna osoba. Jednostavno, volim nemoguće učinuti mogućim! Zaista uživam na svakom putu do svog, visoko postavljenog, cilja.
U današnje vrijeme nije rijetkost vidjeti sitnije cure kako dižu utege. Fitness industrija iz dana u dan raste, razvija se i napreduje u svakom pogledu. Čak ne moramo govoriti o profesionalnom sportu. Ako malo zavirite u fitness centre, vidjet ćete puno cura koje dižu utege, a obični su rekreativci. Mene osobno to jako veseli! Veseli me novo doba jakih žena!

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Možeš li čitateljima opisati treninge u weight/power liftingu i koliko je zapravo teško baviti se time?

Najprije bih objasnila razliku između weightliftinga i powerliftinga. Dakle, weightlifting je olimpijski sport koji ima dvije discipline, a to su trzaj i izbačaj. Zbroj tih dviju disciplina naziva se biatlon. Powerlifting za sada ne spada u olimpijske sportove, a sastoji se od tri discipline. To su čučanj, mrtvo dizanje i bench. Mislim da je svima jasno koliko je svaki profesionalni sport težak i kolike nadljudske napore zahtijeva. Traži mnogo odricanja, krvi i znoja, mnogo neprospavanih noći, skidanja kila i zdravstvenih problema. Traži mnogo svega, za onaj najdivniji osjećaj sreće kada pobijediš samoga sebe!

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Kakve si imala rezultate u dizanju utega?

U oba sporta sam imala odlične rezultate. Višestruka sam državna prvakinja, a u weightliftingu sam čak 22 puta rušila državne rekorde u kategoriji do 48 kg.

No, tvojoj nesreći s ozljedama ni tu nije bilo kraja. U jednom trenutku ostala si nepokretna. Što se dogodilo?

Htjeli-ne htjeli, opet smo se vratili na ozljede. Dobrodošli u moj život! O ovoj temi baš i ne volim puno pričati. Dogodilo se to, mislim, prije pet godina. Došla sam kući s treninga, osjećala sam bol u donjem dijelu leđa. Ništa novo, ništa čudno, događalo se i prije, ali…joooj baš ne volim o ovome. Tog puta završilo je drugačije nego inače. Jednostavno sam kihnula i sve je stalo. Leđa su se ukočila, a noge više nisam osjetila. Tako je bilo neko vrijeme. Preležala sam, čini mi se, mjesec dana, a onda, hvala Bogu, obitelji i divnim ljudima koji su bili uz mene, opet je krenuo moj oporavak. Učila sam ponovno hodati i sve graditi iz početka. Tada sam odlučila da želim postati jača nego ikad i uspjela sam!

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Ipak, život stalno uzima svoje pa si s vremenom prestala i s dizanjem utega. Čime se danas baviš?

Tako je. Zbog poslovnih obaveza prekinula sam karijeru u dizanju utega. Nedavno sam se sa zaručnikom iz Osijeka preselila u Zagreb. Okrenuli smo novu stranicu u našem životu. Danas radim u Gymlabu kao trenerica grupnih, individualnih i postrehabilitacijskih programa. Uživam u novom poslu s predivnim ljudima i kolegama.

Jesi li se konačno našla u tome ili ćeš prijatelje i obitelj još jednom šokirati promjenom sporta ili zanimanja?

Definitivno je trenerski posao ono u čemu se najbolje osjećam i snalazim. To je moj poziv i želja mi je što dulje uživati pomažući drugima. Volim šokirati! Od mene svašta možete očekivati…osim promjene zanimanja! Obožavam ovaj posao i ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Nakon ozljeda neki se nikada ne vrate sportu, no neki, baš poput tebe, to učine u velikom stilu. Što bi poručila ljudima koje zadesi, ne samo ozljeda, već bilo kakva trauma u životu, a koja ih prekine u sportskom razvoju. Kako zadržati motivaciju i ostati jak?

Ma sve je u glavi. Biti jak, uporan i dati sve od sebe uvijek se isplati. Bitno je uz sebe imati ljude koji te vole, poštuju i podržavaju. Ja sam imala tu sreću. Oni te jednostavno dignu kada ti je najteže! Ljudi, nikada nemojte odustati!