Roditelji su isključivi krivci za razmaženost djece. Stručnjakinja za Prvi objašnjava kako prepoznati takvu djecu

Foto: Pixabay
Foto: Pixabay - Ilustracija

U neka (ne tako davna) vremena, dijete koje očekuje da sve mora dobiti “sad i odmah” nazivalo bi se – razmaženo. Danas se mnoga ponašanja pripisuju razvojnim fazama, ispitivanjima granica, umoru, ljubomori, lošem raspoloženju i sl.

No, dobra stara “razmaženost” i dalje je tu. O ponašanjima koja su karakteristična za razmaženu djecu za Prvi.hr govorila je dr. sc. Vesna Hercigonja Novković, prof. defektolog, dječji i adolescentni psihoterapeut. Ona navodi da razmažena djeca:

  • pokazuju probleme u ponašanju ako nije po njihovu 
  • navikla su dobiti ono što žele
  • navikla su da ne postoje posljedice njihova lošeg ponašanja

 

Foto: Pixabay - Ilustracija
Foto: Pixabay – Ilustracija

 

Prof. Hercigonja Novković objašnjava kako, unatoč uvriježenom mišljenju, problem nije u kupovanju stvari.

“Postoje bogati ljudi čija su djeca odrasla sa ‘zlatnom žlicom u ustima’, a ne pokazuju sindrom razmaženosti, dok, s druge strane, postoje djeca prosječnih građana koja su razmažena. Nije stvar u tome koliko i što im se kupi, već u dječjem očekivanju da im se kupi. Razmaženost se ne događa kad im dajemo i kupujemo, već kad im popuštamo.

Toj djeci nedostaju dvije perspektive:

  1. Perspektiva sebe u odnosu na druge – nisu svjesna koliko im je dobro, nego su fokusirana na ono što još nemaju i što žele.
  2. Perspektiva vremena – nisu svjesna da su jučer nešto dobila i da danas ne trebaju dobiti.

Kad roditelji kažu djetetu – baš si razmažen(a), to je velika greška jer time sami sebe vrijeđaju. Razmaženost je isključivo produkt roditeljskog ponašanja. Nijedno dijete se ne rodi razmaženo”, naglasila je prof. Hercigonja Novković.

Kaže kako se zapravo ne slaže s terminom razmaženost jer dolazi od riječi maziti, a djeca bi trebala biti mažena i s njima bi se trebalo postupati pažljivo i promišljeno.

“Razmaženost ima veze s popuštanjem. Kaže se da bake i djedovi najviše razmaze dijete, što je djelomično istinito jer oni ne trebaju razmišljati o posljedicama i ne trpe dugoročno posljedice te razmaženosti. Izuzetno je važno reći da su razmažena djeca zapravo nezadovoljna djeca. Ona su stalno fokusirana na ono što nemaju i na želje koje nije moguće ostvariti”, kaže prof. Hercigonja Novković te navodi greške koje roditelji čine.

Odgojni postupci koji dovode do razmaženosti

“Djeca u svojoj obitelji imaju isto pravo glasa kao i roditelji, to često vidimo u posljednje vrijeme. Zaboravljamo da djeca nemaju kapacitet odlučiti što je najbolje za cijelu obitelj, no stekla su taj dojam. Jedna od grešaka koju roditelji čine jest to što dopuštaju djeci da ih ne poštuju. Kad okreću očima, ‘frkću’ nosom na njih i slično – nema posljedica.

Imaju regresivno ponašanje. U želji da sve bude po njihovu, s njima se ne može razgovarati. Bune se na svaku zabranu. Na primjer, obitelj sjedi za stolom i zove dijete na večeru, a ono se ne pojavljuje. Nekad davno, dijete bi ostalo bez večere. Danas se čeka ‘princa ili princezu’. Roditelji, doduše, verbaliziraju svoje nezadovoljstvo, ali djeca su na njihovu frekvenciju tona navikla, jer oni stalno iskazuju nezadovoljstvo. Bez posljedica.

Roditelji nemaju kontrolu nad djecom. Stalno se pregovara i prepire, ali mama ne može staviti ‘ruku u vatru’ da će dijete zaista doći doma u dogovoreno vrijeme ili otići u krevet. Roditelji tada najčešće počnu podmićivati. Kad dijete napokon dođe za stol, roditelj kaže: Ne moraš pojesti juhu, ne moraš pojesti salatu, ali pojedi barem dvije žlice i dobit ćeš desert. I dijete dođe, jer desert je svojevrsna nagrada za njegovo ponašanje. Kad ne bi bilo nagrade – ne bi se uopće pojavilo. Roditelji imaju prazne prijetnje, blefiraju, vrijeđaju ih, ali posljedica i granica nema.

Kaže se – ako želiš stvoriti nezadovoljnog čovjeka, makni sve granice i sva očekivanja od njega u djetinjstvu. To je zajamčena formula.

Roditelji imaju niska očekivanja od djece, gotovo da ih i nemaju, a kad se dijete ponaša u skladu s tim malim očekivanjima – dobije nagradu. Na primjer, kad se dijete konačno ujutro probudi na vrijeme, nakon što smo mu rekli da ustane – dobije nagradu. Nagrađivani su za ponašanja koja bi trebala biti normalna i koja se očekuju od njih.

Roditelji imaju tendenciju maknuti ih od svih negativnih emocija, da se djeca ne bi rastužila, razočarala, zatvorila u sebe. Sve će poduzeti da budu sretni i zadovoljni. Na taj ih način uče da moraju slušati samo kad žele dobiti nagradu.

Mislim da je djecu jako lako razmaziti. Ne moramo imati novac da razmazimo dijete, dovoljno je samo da mu popuštamo. To je ta linija manjeg otpora, roditelji nemaju vremena ili živaca ozbiljno se baviti djecom, sjesti s njima za stol, razgovarati, razmotriti posljedice i ono što je najvažnije – biti dosljedan u tim posljedicama. Djeca odrastaju uvjerena u svoju nepobjedivost. U školama ima mnogo djece s poremećajem u ponašanju koja ne znaju kako pratiti i slijediti pravila nastavnika i poštovati svoje učitelje”, zaključila je prof. Vesna Hercigonja Novković.