Nada Bučević: ‘Osjećate se loše zato što ste nezahvalni’

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Splićanka Nada Bučević profesorica je kineziologije, autorica četiriju knjiga, edukacijska savjetnica i, zajedno s blizankom Anom, koautorica programa Safari duha. Njegov je primarni cilj razvoj emocionalne inteligencije i programa o mudrosti odgoja, u sklopu kojeg Bučević vodi radionice za djecu i roditelje.

Kako ističe u razgovoru za Prvi.hr, obiteljski odnosi jezgra su zdravog i ispunjenog života, a kada shvatimo vrijednost zahvalnosti, pronaći ćemo ključ sreće.

U sklopu programa Safari duha održavate radionice namijenjene djeci i roditeljima. Čemu ih na njima poučavate? 

Primarni je cilj programa razvoj emocionalne inteligencije jer je ona potpuno zapostavljena u odgojno-obrazovnom sustavu, a znanstveno je dokazano da je izuzetno važna u cjelovitom psiho-fizičkom razvoju. Na radionicama se obrađuje 11 tema koje predstavljaju emocionalnu inteligenciju, a to su zahvalnost, samopouzdanje, empatija, prisutnost, povjerenje… Koncept je prilagođen djeci, no radionici prisustvuju i roditelji. Kroz igru i individualne interakcije, od izražavanja zahvalnosti do izražavanja osjećaja, radi se sa 25-ero djece. Sve je protkano životnim primjerima. Često znam reći da se ne slažem kako je teorija jedno, a praksa drugo, odnosno, smatram da je tako samo zato što se teorija ne primjenjuje u praksi.

Koliko nas obiteljski odnosi i rana emocionalna iskustva formiraju kao osobe?

Apsolutno i najviše. Moja će iduća knjiga biti baš o mudrosti odnosa, s naglaskom na obiteljskim odnosima. Postoji istraživanje koje je trajalo punih 60 godina, a cilj mu je bio spoznati što je to što nas istinski čini sretnima – je li to novac ili karijera, jesu li to djeca… Odgovor je ono što svi negdje u dubini duše znamo: to su obiteljski odnosi kao jezgra zdravog i ispunjenog, sretnog života. I sve drugo je potrebno, ali je bonus. Imati sve u životu, a nemati ovo – to je ništa.

Znači li to da osobe čije je djetinjstvo bilo obilježeno negativnim emocionalnim iskustvima ne mogu postići sreću? 

Ne. Prvi dio života određuju roditelji i u 10-godišnjem radu još se nisam susrela s problematičnim djetetom, a da ono nije imalo problematične roditelje. Međutim, kada postanemo odrasla osoba, tada ono što nas određuje postaju naši izbori. Dakle, ako su nas roditelji odredili u prvom dijelu života, u drugom dijelu određuju nas naši izbori. Dakle, obitelj, odgoj, plus izbori.

Ali dosta ljudi zbog iskustava u djetinjstvu nije izgradilo, primjerice, samopouzdanje onda kada je to trebalo. Poslije su važne životne odluke donosili upravo s manjkom samopouzdanja. Kako se iz toga izvući?

Uvjetno rečeno, roditelji su alfa i omega našeg početnog samopouzdanja. Oni su naša prva slika i prva informacija o svijetu i ono što roditelj kaže djetetu, ono to sebi ponovi u glavi. Osim toga, strasno smo bazirani na figuri majke i oca. Oni apsolutno određuju naše samopouzdanje i kasnije životne odluke donosimo na temelju toga. Međutim, ja cijenim važnost i snagu edukacije. Tko god je čuo za edukaciju, a čuli smo svi, više nema izgovora. Postoji način da se to osvijesti, promijeni, da se shvati iz kojeg su izvora djelovali naši roditelji. To je onaj rad na sebi koji danas već zvuči kao dosadna floskula, ali to je zapravo to. Puno je onih koji samo zato što su ih odredili roditelji, to koriste kao izgovor da i dalje žive život kakav ne žele, a onda te frustracije prenose na djecu. Nema roka u životu do kojeg se sve u vezi s nama može promijeniti, a to se postiže edukacijom, osvještavanjem i primjenom onog što smo naučili.

Kako na svakodnevnoj razini, u praksi, možemo “vježbati” pozitivne promjene?

Na prvome je mjestu apsolutno zahvalnost. Ako shvatimo vrijednost zahvalnosti, umjesto da uzimamo zdravo za gotovo mnoge stvari u našem životu koje bi nekom drugom značile život iz snova, shvatit ćemo da je to ključ sreće. Ako se ne osjećate baš najbolje, provjerite da niste  možda samo nezahvalni. Usvajanje zahvalnosti na početku može biti naporno, to je vještina koja se usvaja, nije privilegij odabranih. Kada smo bili mali, prihvaćali smo da je sve proces – i učenje vožnje bicikla, i učenje pisanja, plivanja. Ali, danas kada smo veliki, čim u nečemu ne uspijemo odmah, mislimo da to nije za nas. Treba prihvatiti da je um u određenom programu koji smo dugo njegovali i da to treba mijenjati. Mijenja se primjenom, vježbom i osvještavanjem fokusa na ono što imamo, umjesto na ono što nemamo. Zato kažem – vi ste zapravo nezahvalni i zato se osjećate loše. Dakle, zahvalnost, edukacija i primjena naučenog. Primjećujem da će ljudi radije pročitati sto knjiga nego jednu koju će onda primjenjivati. Uvjerenja su kao najdublji korijen hrasta: dok se taj korijen iščupa, to je vrlo ozbiljan rad na sebi.