Ingrid Divković za Prvi.hr o novoj knjizi i planovima za budućnost: ‘Otkrit ću vam što me u posljednje vrijeme neopisivo privlači’

Foto: Mirjana Šarić
Foto: Mirjana Šarić

Za one koji ne znaju, a njih je, vjerujemo, vrlo malo, Ingrid Divković jedna je od naših najpoznatijih autorica.

Za ovu tridesettrogodišnju Riječanku rođenu u znaku Riba kažu da je predstavnik nove generacije duhovno osviještenih žena koje stvaraju da bi spoznale sebe, ali i svijet oko sebe. Ona za sebe kaže da je samo obična žena koja kroz život korača desnom polutkom sanjara i lijevom polutkom borca. Autorica je publicističkih hitova “J..e li vas ego?” i “Knjiga za divlju ženu”, te romana “Živi mi se” koji su u kratkom vremenu osvojili regiju, nametnuvši se kao obavezno štivo samosvjesnih i senzibilnih žena koje svoje životne odluke donose srcem, a ne razumom. Za nekoliko dana u knjižarama će se pojaviti njezina nova knjiga “Sanjari i borci” pa smo kontaktirali Ingrid i postavili joj nekoliko pitanja.

Foto: Promo
Foto: Promo

“Sanjari i borci” zbirka je kolumni, ili tekstova, o različitim pitanjima ili pojedinim mislima i podijeljena je u šest tematskih jedinica, a ima i jedan dio posebno posvećen novim, neobjavljenim tekstovima. Dakle, možemo reći da je ova knjiga neka vrsta rekapitulacije pet godina rada. Kako se osjećate u vezi s njom? Jeste li ponosni i zadovoljni?

Dakako da sam ponosna i zadovoljna. Za mene je svaka nova knjiga znak da sam napravila korak više, korak dalje, i da se razvijam u onom smjeru u kojemu sam oduvijek željela. Odmah na početku želim reći da su me na ovu knjigu nagovorili upravo moji vjerni čitatelji, koji su mi pisali i govorili kako bi sve moje tekstove voljeli imati u jednoj knjizi. I evo je. Nakon pet godina profesionalnog spisateljskog rada, koji je nerijetko bio čak i neugodan, stresan, ali i iznenađujuće discipliniran i u mom slučaju dosljedan, sretna sam što će baš ova knjiga “Sanjari i borci”, koja mi puno znači, biti svojevrsni presjek i rekapitulacija mog blogerskog rada, knjiga za koju ću uvijek reći da ne pripada meni, nego mojim čitateljima, u većini ipak čitateljicama koje su me na putu mog stvaranja i rada bodrile kao nekoga bliskog, nekoga svog, i na tome im beskrajno HVALA.

Često čujemo da Hrvati(ce) ne čitaju dovoljno i da je domaćim autorima jako teško ostvariti i najmanji uspjeh. Slažete li se?

Ovisi kako gledate na to. Ja se, moram priznati, s time ne bih složila. Mislim da Hrvatice čitaju dovoljno, naravno da uvijek može više, ali meni se čini da podaci i nisu toliko poražavajući koliko nam mediji to često predstavljaju. Na koncu, i sama sam domaći autor, a koliko mi moji izdavači javljaju, knjige mi se lijepo prodaju, čak i bolje od očekivanog, pa se čini da se slika o domaćim autorima polako mijenja. Ponosna sam na svoje kolegice koje bilježe sve veću čitanost, a tome svjedoči sve više hrvatskih izdanja, književnih promocija domaćih autora, književnih susreta i slično. Dakako da slika nije idealna, niti će ikada biti, ali svijest ljudi o domaćim autorima polako se mijenja. Što se pak uspjeha nekog autora tiče, mislim da to sve proizlazi iz stava koliko netko očekuje, u kojem (ne)realnom vremenu i koji su motivi određenog uspjeha. Ako određeni autor (u našoj zemlji) svoj uspjeh izjednačava s nulama na računu, onda nema što tražiti u svijetu knjiga.

Način na koji pišete o nekoj temi djeluje vrlo prirodno i spontano. Možemo li reći isto i za vaš kreativni proces? Ili ipak treba više truda kako bi složene misli postale rečenice koje mogu doprijeti do čitatelja?

Hvala vam na ovim lijepim riječima. Drago mi je čuti da se moj pisani rad izjednačava s epitetima prirodno i spontano. To je meni blizak emotivni način na koji percipiram pisanu riječ. Naime, bilo kakva intelektualna pretencioznost i rigidnost stvara mi odbojnost, stoga nikada ne podilazim takvom načinu pripovijedanja. Što se pak kreativnog procesa tiče, on, dakako, nije uvijek vedar i lak, ali svakako je izazovan. Svatko tko voli pisati svjestan je činjenice da inspiracija ne dolazi uvijek sama, ona se stvara s vremenom kroz rad i disciplinu. Naravno da je u tom slučaju određeni kreativni nered nužan, ali u konačnici treba mnogo upornosti i truda da bi se određena misao uobličila u smislenu, većini ljudi shvatljivu poruku.

Kako birate tekstove koje želite podijeliti s publikom? Imate li ograničenja (tabu-tema)? Postoje li stranice ili stihovi koje ste napisali samo za sebe i na koje ste ponosni, ali nikad neće vidjeti svjetlo dana?

Ne biram tekstove, oni mi dođu sami kroz inspiraciju nekog osobnog dnevnog događaja, uspomene ili sjećanja, razgovora s prijateljima, trenutka svakodnevice i/ili slično. Što se tiče tabu-tema, mislim da ih nemam, ali moram priznati da neke teme vješto i rado zaobilazim. To su političke teme naše zemlje, teme medijskih senzacija i “slučajnih” seks-skandala, teme svijeta poznatih i slavnih, ukratko, sve one teme koje me ne mogu duhovno i emotivno oplemeniti. Jednostavno, nije to svijet u koji bi moje pero voljelo zalutati. A neki tekstovi koje sam napisala samo za sebe? Eh, koliko ih samo ima…

Foto: Promo
Foto: Promo

Na valu vašeg uspjeha na književnoj sceni u Hrvatskoj (a i šire), prošle godine izašao je i vaš prvi roman “Živi mi se”. I možemo reći da je bio vrlo uspješan. Razmišljate li o tome da napišete još jedan?

Dakako da razmišljam. A kad je riječ o mom prvom romanu, presretna sam što je “Živi mi se” tako dobro prihvaćen među brojnim čitateljima, tim više što mi je bio najveći spisateljski izazov. Borila sam se s njime na toliko različitih načina, dovodila u sumnju  sebe i svoje pisanje, ali nekako intuitivno sam osjećala da ta priča ima težinu i da će pronaći put do srca čitatelja. To se na koncu i dogodilo. Evo, nedavno je Mladinska knjiga otkupila pravo za njega, time se iduće godine očekuje moj treći književni izlazak na slovensko tržište, koje je moje dosadašnje knjige prihvatilo iznad svih očekivanja. A što se tiče novog romana, ajmo reći da se zasad tek “kuha” u mojoj glavi. Otkrit ću vam da sam u posljednje vrijeme zakačena za SF literaturu i da me ona neopisivo privlači. Stoga, tko zna, možda neki idući roman ode u smjeru nekog psihološkog SF-a.