Ivanina priča za Prvi.hr: ‘Dolazim onkologu, a on izgovara riječi: Gospođo, nažalost ovo je rak’

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Mjesec je borbe protiv raka dojke pa možemo čuti mnoge priče o ženama koje se bore ili su preboljele tu zloćudnu bolest. Te su priče nešto što se događa nekome drugome, žao vam je, ali jurite dalje za svojim obavezama jer vama se to neće dogoditi…

Nažalost, to je pogrešno razmišljanje. Rano otkrivanje raka dojke glavni je preduvjet uspješnog liječenja. SVAKI mjesec u Hrvatskoj prosječno oboli oko 250 žena, a više od 90 ih izgubi bitku protiv te bolesti.

Rak dojke može se dogoditi svima nama, u bilo kojoj dobi, bilo kad. Taman kad doživimo napredak u karijeri, kad planiramo obitelj, daleka putovanja… Sve naše želje može preokrenuti rečenica: “Gospođo, nažalost ovo je rak”.

Ovo je priča Ivane Đurić Katanić, aktivne članice udruge Sve za nju.

2. 5. 2016. proslavljam svoj 40. rođendan. Znam da bih trebala osjećati sreću i ispunjenost postignutim, ali osjećam prazninu, umor, iscrpljenost. Po zanimanju sam logoped,15-ak godina vodim svoj Logopedski kabinet, udana sam, imam tri djevojčice. Imam posložen život, funkcionalne odnose. Trudim se biti savršena u svim ulogama u svom životu. Trudim se biti savršena majka koja sve stigne – skuhati, oprati i pregledati zadaće, poigrati se, saslušati, utješiti… Savršena supruga koja ima vremena za muža i brak, savršena logopedinja koja se u svom poslu bezrezervno daje djeci i roditeljima, savršena kći koja je uvijek spremna zadovoljiti očekivanja roditelja, savršena sestra i prijateljica… Nikada nisam bila na bolovanju, svoje zdravlje uzimam zdravo za gotovo, bolesti i bolnice su za stare ljude. Razapeta na sto strana, život nekako prolazi pokraj mene.

Foto: Privatni album

Do trenutka jednog petka, 13. 5. 2016., 11 dana nakon proslavljenog 40. rođendana, kada sam osjetila neko zatezanje u području grudi. Dodirnem to mjesto i – napipam kvržicu. Nisam paničar, ne trčim liječniku za svaku sitnicu, ali prepipavam kvržicu nekoliko puta. Zovem sestru koja je već imala ciste na dojkama, tješimo se kako je to sigurno nekakav mastitis i dogovaramo se da ću se naručiti na pregled. Taj vikend počinje moje ‘guglanje’, čitam o simptomima, tvrdoći i nepomičnosti kvržice… Pa nije valjda? (Poslije sam naučila da ‘guglanje’ ne donosi ništa dobro.)

Jedva sam dočekala ponedjeljak i, zbog mog opisa kvržice medicinskoj sestri na telefon, ona me isti dan naručuje te dolazim na pregled onkologu. On izgovara riječi: “Gospođo, nažalost, ovo je rak”. Napravit ćemo punkciju, ali već sada mogu sa sigurnošću reći da je ovo rak. Ja – karcinom??? Dojila sam ukupno 5 godina, kažu da to smanjuje rizik od raka dojke, ne pušim, ne pijem, u obitelji nema karcinoma dojke, još sam mlada… Rak se događa drugim ljudima, rizičnim skupinama, ne može meni. Istina, ne krećem se fizički puno i ne hranim se baš zdravo, ali koliko još žena živi slično kao ja i ne obole od karcinoma, i to sa 40 godina!? Pa moram ići raditi, moj posao ne može bez mene, moja kuća ne može funkcionirati bez mene, moja djeca ne mogu ništa bez mene, moja najmlađa kći je predškolka, pa ona još nije ni krenula u školu, hoću li dočekati njezin prvi razred, a kamoli nešto drugo? I dalje mi svi drugi prolaze kroz glavu, a ne ja sama sebi. Gdje sam nestala ja, kada se to dogodilo da se izgubilo moje ‘ja’?

Sto pitanja sam postavila sestri i doktoru taj dan, moj je razum htio sve shvatiti. Netko zanijemi, a ja sam od šoka postavljala pitanja. Zauvijek ću pamtiti rečenicu koju mi je sestra tada izgovorila: ‘Ivana, molim vas, polako, sada morate vidjeti kako trava raste i kako leptiri lete‘. Uh, kako sam bila ljuta na nju i baš jadna. Moj se svijet ruši, a ona priča o travi i leptirima. Danas shvaćam koliko je žena imala pravo i kakvu mi je duboku istinu rekla.

Svi mi često trčimo kroz život, on prolazi pokraj nas, toliko ljepote oko nas i u nama, a mi nemamo vremena zastati, primijetiti, uživati… Mi nemamo vremena živjeti. Moj život do dijagnoze bile su brojne ‘to do’ liste u mom planeru.

Početni šok zbog dijagnoze i tu mješavinu raznih osjećaja koji su prožimali cijelo moje biće teško je objasniti. Strah od onoga što me čeka, kroz što sve moram proći, strah od smrti, strah za  djecu i obitelj, očaj, ljutnja, ogorčenje, beskrajna tuga, suočavanje s tim da više nikad ništa neće biti isto, žaljenje što nisam živjela drugačije. Doktori su mi rekli da imam 25 posto šanse da preživim pet godina (dijagnoza je bila karcinom dojke s metastazama na limfnim čvorovima pazuha, ključne kosti i vrata). Kako mi je taj postotak zvučao očajno. Otpisana sam, mislila sam tada.

Svi su me pitali (a i ja sama sebe tisuću puta) kako nisam ranije primijetila kvržicu. Vjerojatno zato što imam trostruko negativni karcinom dojke koji je izuzetno agresivan, brzorastući i sve se to odigralo brzo, pretpostavljamo u nekoliko mjeseci, a ja, zbog usmjerenosti na posao i na sve svoje savršene životne uloge, jednostavno nisam primijetila. Primjećivala sam ja umor i iscrpljenost, osjećala da radim preko svojih granica, ali sam kao tvrdoglava mazga gurala dalje, sve ja mogu – pa ja sam ‘super Ivana’ koja sve stiže i sve može. Nisam slušala svoje tijelo, ignorirala sam njegov zov u pomoć.

Imala sam veliku sreću što je moja sestra preko medija čula za udrugu Sve za nju. Drugi dan nakon dijagnoze me naručila i odvezla u udrugu u Mislavovu. Malo sam bila ljuta što me sada nekamo vozi, a moj se život raspada. Nisam imala ni snage ni volje razgovarati s nekim. Tko uopće može razumjeti kako se sada osjećam? Sjećam se kako smo se vozile gradom, a mene je strašno boljelo kako život svima ide dalje, a moj je gotov, kod mene više ništa nije bilo isto. Osjećala sam se kao Pale sam na svijetu.

Međutim, razina profesionalnosti i stručnosti beskrajno obogaćena toplinom, ljubavlju i razumijevanjem koju sam dobila u udruzi Sve za nju već pri prvom susretom s voditeljicom Psihološkog centra Ljiljanom Vukotom ne može se mjeriti ni s čim. Suze, zagrljaji, informacije, savjeti, razumijevanje i nada obilježili su taj susret i sve sljedeće koje sam uvijek jedva čekala. U to vrijeme pripremali su me za sve ono što me čeka od terapija, psihologinja mi je puno pomogla u prihvaćanju stanja i da se suprug i ja pripremimo i na najbolji i najprihvatljiviji način kažemo kćerima da mama ima karcinom.

 

Foto: Privatni album

Mjesec dana nakon dijagnoze, u lipnju 2016., počinje moje liječenje. Konzilij liječnika u Klinici za tumore odredio je da moram proći 16 ciklusa kemoterapije prije operacije (jer je tumor bio velik i proširen pa ga nije bilo dobro operirati prije nego što ga se na neki način umrtvi ili smanji, kako su mi objasnili onkolozi). Zatim će uslijediti operacija, nakon koje ću trebati proći 30-ak ciklusa radioterapije tj. zračenja. Meni je to zvučalo kao da će to prije umrtviti mene nego rak. O Bože, imam 40 godina, još sam mlada za takve beskrajne bolnice i terapije, za ćelavu glavu… Teško mi je bilo. Međutim, ogromna podrška supruga i naših djevojčica, roditelja i mojih sestara, kao i svih divnih ljudi koji su se ne znam ni ja kako pojavljivali u mom životu, liječili su me i gurali naprijed, davali vjetar u leđa.

Prve četiri AC kemoterapije (takozvane “crvene”) dosta sam teško podnijela, bilo je svega – povraćanja, slabosti, nesvjestice, temperature, noćnih odlazaka na hitnu, transfuzije krvi. Ali vjerujte, sve se može i sve to prođe. Danas shvaćam da je to bio moj blagoslov, da sam tek sa svim time što sam morala proći dobila posebnu perspektivu života na dar.

Zauvijek ću pamtiti 17. dan nakon prve kemoterapije i brijanje glave. Šišale su me moje tri curice. Uvijek su šišale barbike, a sada sam im ja odlučila biti živa lutka. Mi smo oko toga doma htjeli napraviti show. Željela sam da one to dožive što pozitivnije, tj. sa što je moguće manje traume. Rekla sam im da će, kada počne djelovati kemoterapija koju primam, otpasti kosa. I tada ćemo se radovati, a ne tugovati jer to znači da terapija djeluje i da će mama ozdraviti. Željela sam da gubitak kose dožive kao početak zdravlja, a ne bolesti. Zafrkavali smo se, šišale su me pred ogledalom. Prvo smo napravile irokezu, smijale smo se i fotkale… Međutim, na kraju, kad sam sa suprugom otišla u kupaonicu i kada me je obrijao do kraja, raspala sam se. Nisam mogla dodirnuti tu ćelavu glavu, kao da nije bila moja. Isplakala sam punu kadu suza, tako mi se činilo. Koliko god sam se pripremala za taj trenutak, sve racionalno objasnila sebi mnogo puta, rekla fućkaš kosu, narast će nova, ipak nisam bila spremna na to. Na to valjda nikad nisi spreman. Sjećam se da dva dana nisam smjela takvom “golom” glavom leći na jastuk, nego sam spavala u kapici.

Foto: Privatni album

Tijekom svih daljnjih mjeseci i terapija koje sam primala rado sam odlazila u udrugu Sve za nju, ondje sam dobivala stručnu psihološku pomoć, pohađala sam stručna predavanja vrsnih onkologa i stručnjaka koji surađuju s udrugom, a posebno mi je bilo lijepo što sam počela plesati, odlaziti na plesna buđenja pod vodstvom Petre Seitz Mavar, koja surađuje s udrugom, te prihvaćati i upoznavati svoje tijelo, postati mu prijateljica. Predugo sam bila udaljena od sebe, od svojih osjećaja i svog tijela. Od one iskonske Ivane, od njezine divne duše. Osjećala sam da se vraćam ‘doma’, vraćala sam se sebi.

Mnoge žene, kada dobiju ovu ili slične dijagnoze, na neki način bježe od udruga, žele se maknuti od osoba s istom dijagnozom, misleći da ih to stalno vraća u bolest. Ja mislim da to nije dobro. Upravo suprotno. Druženje s tim ženama koje sam upoznala vraćalo me zdravlju. Davalo mi je nadu i snagu da se može. Vidjela sam koliko je njima već prošlo od dijagnoze, kako su dobro, kako su moćne i lijepe, kako se sve može. Količina ljubavi u tim našim zagrljajima je nemjerljiva. Voljela sam doći u njihovo društvo jer one su sve znale i razumjele, bez puno objašnjavanja. One su, gladeći moju ćelavu glavu, gladile moju dušu. Naravno, bilo je i tužnih trenutaka, kada su se nekim ženama vraćale metastaze i ponovno su prolazile terapije, i onih najtužnijih, kada su nas neke od njih zauvijek napustile. Ali zajednički, uz puno ljubavi, lakše je i to prolaziti i proživljavati, upravo u društvu divnih žena od kojih su gotovo sve uspjele promijeniti perspektivu života, koje danas žive, a ne životare, pa koliko god trajalo.

Otvarajući se Životu, počela sam osjećati sve njegove darove. Upoznala sam predivne ljude, do mene su dolazile knjige i poruke koje su mi trebale baš u tim trenucima, u meni se polako počelo događati iscjeljenje, a ne samo ozdravljenje.

Foto: Privatni album

Prošla sam kemoterapije, operaciju dojke, zračenja, fizikalne terapije. Danas, godinu dana nakon završenog liječenja, ja sam dobro, ja sam živa (više nego ikad prije)! Nosim se s posljedicama koje je liječenje ostavilo na mom tijelu (chemobrain, limfedem itd.), ali zahvaljujem za svaku od njih, one su podsjetnici na moju snagu, one su i moja budilica koja zazvoni svaki put kad se uhvatim u nekim starim obrascima ponašanja i odbacivanjima sebe, koja me brzo trgne i probudi, koja me vraća na to da vidim kako trava raste i lete leptiri. Plešem, idem na koncerte, pijem kave s prijateljicama, čitam divne knjige, i dalje sam dobra majka, supruga, kći, sestra (ne savršena, ali po meni, upravo je to savršeno)! Uživam u tišini i svojim molitvama u njoj. Meni tišina nije samo odsutnost buke. Ona me dira u dubinu duše, opušta, umiruje mi misli i osjećaje. Disati tišinu za mene je zdravlje. Danas razumijem što znači u tišini čuti i vidjeti kako trava raste i leptiri lete te koliko ima smisla zastati, primijetiti i zahvaliti. Danas puno više obraćam pažnju na travu i leptire, u doslovnom i prenesenom značenju, nego na prepirke kćerkica, nebačeno smeće, prljavu hrpu suđa, neopeglan veš.

Više ne robujem životu… Sada je moj život moja pjesma, kako kažu stihovi pjesme na koju sam otplesala svoju prvu koreografiju u životu s plesačicama iz udruge, prvi put stala na pozornicu i pobjedonosno digla svoje ruke u zrak, ne mareći ni za trbuh, ni za celulit, ni za kosu, već samo za onaj dragocjeni osjećaj Života u meni!

Zdravlje zaista predstavlja sklad i ravnotežu duha, duše i tijela. Ne trebamo zanemariti ništa od toga. U suprotnom, odreagirat će ono drugo ili treće u tom krugu. Moje tijelo pozvalo je u pomoć kada sam zaglibila negdje u tom krugu i hvala mu. Mislim da svatko od nas, kada se razboli, treba u sebi tražiti što ga je to moglo dovesti do bolesti i da se tijelo okrene protiv nas ili što je moglo ubrzati taj proces obolijevanja, gdje smo to zaboravili na sebe, gdje smo to sami sebi okrenuli leđa. I shvativši to, samo smo na pola puta. Druga polovica je rudarski posao, otkrivanje kako onda presložiti život da se to više ne događa. Smatram da u nama postoji taj poziv naše duše u pomoć – okidač za bolest, ali isto tako vjerujem da postoji i prekidač, tj. okidač za zdravlje. Trebamo tome posvetiti pažnju, naš duh i dušu uključiti u proces liječenja… otkriti što jača, a što slabi taj prekidač. Nažalost, ne postoji univerzalni priručnik kako postupati kad dobijete karcinom, koji bi bio djelotvoran za sve. Po meni, upravo dozvola koju si damo da usporimo, da odvojimo vrijeme za sebe, da radimo nešto što nas ispunjava i veseli jača tu volju za životom i snaži taj prekidač da se aktivira za ozdravljenje.

Foto: Privatni album

Danas se osjećam pobjednicom. Moja pobjeda nije samo u mojoj snazi i preživljenju svih terapija, u današnjim urednim nalazima, nego u konačnom priznanju sebi da je OK biti nesavršen, da je OK ponekad biti loše volje, da je OK biti i tužan i uplašen, biti slab i potražiti pomoć. Moja pobjeda je upravo u tom padanju na koljena, osjetu trave kako raste i leptira koji lete i onda uzdignutom pogledu prema Nebu.

Danas moj život nije moj planer i ‘to do’ lista, danas ne jurim kroz njega, danas se trudim zaista živjeti. Pokušajte i vi prije nego što bude kasno… Sastvaite što više ‘to be’ lista, a što manje ‘to do’ lista.

Otiđite na pregled, još danas okrenite broj i naručite se na ultrazvuk ili mamografiju, obavite samopregled pri tuširanju ili prije spavanja. Živite zdravo – duhom, dušom i tijelom. Bolje spriječiti nego liječiti. Nažalost, karcinom se ne događa drugome, kako sam ja mislila.

A isto tako, dobijete li dijagnozu karcinoma, to nije kraj, prije bih rekla da to može biti neki novi početak. Nije baš da uživam i da mi je drago što sam morala proći sve ovo i što sam dobila karcinom, što i dalje imam pretrage svaka četiri mjeseca i ne spavam baš dobro prije njih, što će vjerojatno zauvijek u meni čučati neki mali strahić od povratka bolesti, ali ja sam dobila toliko puno kroz sve ovo da mogu reći da je karcinom bio moj blagoslov. Dobila sam more ljubavi i podrške, dobila sam spoznaju koliko je obitelj svetinja, dobila sam neka predivna prijateljstva za koja sam sigurna da će trajati dok me ima na ovom svijetu, dobila sam osjećaj koliko je život zapravo lijep i dragocjen! Pa zar to nije blagoslov? Osjećam da su me zagrljaji i ljubav koju sam primila jednako liječili kao i sva medicina.

Danas vjerujem u sebe, u prelijepu svoju obitelj, u medicinu, u dobre ljude, u divne prijatelje, u Boga koji sve okreće na dobro i koji daje obilje trave koja raste oko nas, leptira koji lete i svih drugih ljepota, a mi samo trebamo zastati i povremeno to vidjeti, doživjeti i upiti. Vjerujem u proces iscjeljenja koji traje kod mene i na kojem sam zahvalna. Jer život je lijep!