KOLUMNA: Život s multiplom: Kako mi je Neil Armstrong pokazao da mali korak u životu može biti veliki skok

Foto: Josip Martinović

Neki dan bila sam na premijeri “Prvog čovjeka”, biografskog filma o Neilu Armstrongu. Jedna od tema filma, doduše malo postrani, privatni je život čovjeka koji je prvi stao na Mjesec. Meni se to nametnulo kao glavni motiv.

Gotovo na samom početku filma Neilu umire kći od malignog tumora na mozgu. Nakon njezine smrti, on će sačuvati narukvicu s njezinim imenom. U jednom tako, ustvari bezveznom, predmetu ja sam vidjela nešto oko čega sam stvorila priču meni osobno vredniju od Armstrongove važnosti za čovjčanstvo. Imala sam na prvu dojam da ga smrt kćeri nije previše dotakla. Ali svjesna sam da je to samo moj dojam. Svatko ima svoj način tugovanja i to treba poštovati, tugovanje je istodobno i prihvaćanje tužne realnosti i način nalaženja vlastitog opstanka.

Vjerujem da se smrt djeteta ne može mjeriti ni s čim, ali osobno me najviše i do suza dirne patnja djece. Ne trebam ni spominjati da to ne želim  iskusiti. Patnju glavnog lika nekog filma ili knjige, nažalost, uvijek preslikavam na svoj život. Misao vodilja tako nije postala rečenica Neila Armostronga kad je prvi put stao na Mjesec i rekao: “Ovo je je mali korak za čovjeka, ali divovski skok za čovječanstvo”. Istodobno će baciti narukvicu umrle kćeri u krater na Mjesecu, ne da bi kćer prepustio zaboravu, nego da završi proces iscjeljivanja i oslobađanja, kako bi stvari “sjele na svoje mjesto“. To će izazvati rijeke mojih suza, premda, realno gledajući, uopće nije bilo za plakanje. Rekla bih da sam ja u tom trenutku prepoznala nit vodilju filma.

Foto: Josip Martinović

Uvijek se radije okrećem tom malom koraku koji čovjeka vine u orbitu. Armstrong je nekako kroz posao uspio opstati nakon osobne tragedije, on mu je pomogao da poveže poslovno i privatno. Njegov mali korak na Mjesecu prokrčio je stazu čovječanstvu u budućnosti i njegovoj privatnoj pobjedi, a ja to smatram istinskom pobjedom Neila Armstronga kao čovjeka.

Neil nakon pokopa navlači zastore u kući kako bi u tišini mogao isplakati svoju bol, drugi dan vraća se na posao i odbija ostati kod kuće, iako ima pravo na to. Prijavljuje se u NASA-in program koji šalje čovjeka u osvajanje Mjeseca. Sve vrijeme muči ga gubitak kćeri i sjećanja na nju  duboko će proživljavati. I ja sam duboko suosjećala s njim, iako je to bio samo film. U tom trenutku još se nisam raspala u suzama, tek kad su se upalila svjetla, ostala sam sjediti. I plakala sam.

Nakon što su svi izašli iz kinodvorane, izašla sam i ja, još pod dojmom dječje narukvice i oku nevidljivih veza roditelja i djeteta. Imam taj neki feler da još dugo ostajem pod dojmom nečega što svima oko mene promiče ili što uopće ne smatraju relavantnim.

Kad Armstrong stupa na površinu Mjeseca i izgovara riječi zbog kojih je ušao u povijest, svjestan je važnosti tog događaja. Ne mogu se oteti dojmu da je, kad odlučuje ispustiti kćerinu narukvicu u krater i pustiti “kćer” u svemirska prostranstva, svjestan kako će ona uvijek biti uz njega. Tada zna da to mora učiniti.

Foto: screenshot Youtube

Mišljenja sam da Armstrong nije samo započeo novu eru u svjetskoj povijesti, odlučio je započeti i svoj novi život, život koji nije sam izabrao, ali zar nam život svima ne servira ono što ne želimo ili ne očekujemo? Meni je pomogao da  još jednom osvijestim da ću malim koracima, svaki dan uz osmijeh i pozitivu, napraviti veliki skok u život.