KOLUMNA Život s multiplom: Zar sam doista sretna i zadovoljna što je sve ispalo ovako?

foto: Josip Martinović

Život s multiplom, kako glasi naziv moje kolumne, zahtjevan je pothvat s obzirom na to da često iznad svega stoji upitnik kako obaviti i najjednostavnije radnje. Doduše, ona je tek jedna u nizu mojih suputnika. Život s multiplom, šećerom i njihovim pratiteljima nekad je zbilja kompliciran. Multipla i ja uglavnom smo dobre cimerice, ali obično se u ovo doba godine sva uzvrpolji i izazove, kako sam već jednom rekla, kuršlus. Tako već tjedan dana idem na fizikalnu terapiju koja objedinjuje multiplu sklerozu i bolne i natečene zglobove. Istodobno, kao da to nije dosta, imala sam i gnojne mandule, pa sam i na dozi antibiotika. Kad me nešto “sastavi”, svi imaju posla.

Ovih dana moje zdravstveno stanje otežava i južina – teško je zdravima, a kamoli nama bolesnima. Rekla sam nama, premda ni šećer ni multipla u “mojem svijetu nisu bolesti niti sam ja bolesna“. Bolesna sam kad su mi gnojne mandule i pijem antibotike. Ali to je djelić mojeg svijeta koji ne odgovara realnom svijetu. Često se uhvatim u razmišljanjima kako bi izgledao moj život bez bolesti koje me dosta oblikuju. Zar sam doista sretna i zadovoljna što je sve ovako ispalo? U globalu nisam, ali nikad nisam dopuštala da me to učini nesretnom, da ne vidim sitnice bez kojih bih sreću teško mogla nazvati životnim pozivom.

I onda, dok sam bila tako “relativno” raspoložena, kretala sam na još sat i pol borbe s nepravilnostima koje su posljedica multiple kao što su tremori i drhtavice nogu. Često se bojim hodati jer, kako je rekla fizijatrica, desnu nogu, koja je slabija strana, često uvijam unutra, što je posebno vidljivo pri duljem stajanju, hodanju ili umoru (a umorna sam stalno i uvijek, južina tome samo pridonosi). Dok sam žurila na vježbu za ispravljanje nepravilnosti koje će ionako ponovno postati nepravilne, pomalo zamišljena i tužna dok sam se propitkivala kako i zašto, ususret je dolazila ona s osmijehom koji je stvarao takvu auru pozitive. Činilo mi se da sam baš to trebala u tom trenu.

Ja nisam svjesna koliko uvrćem nogu i nepravilno hodam (a hodam, primjećuju to drugi). Ona mi je dolazila ususret s obje uvrnute noge, kao da će je korak jedne noge srušiti jer neće uspjeti izvući drugu prije nego što napravi sljedeći korak. Iako je šepala, iako ju je to usporavalo, na licu je imala osmijeh.  U tih par trenutaka koliko sam je imala prilike vidjeti, hodala je uspravno smiješeći se, možda se pokušavala “izvući” iz svog nedostatka. Bio je to “gard” pobjednice nad nedostatkom. Toliko me  oduševila da su moja propitkivanja nestala, a  zamijenilo ih je pitanje smijem li se, smijem li se dovoljno, živim li dovoljno svoje uvjerenje da je osmijeh čovjekov naljepši ukras. Zbog toga takve osobe smatram pobjednicima, jer svojom pojavom daju istinski primjer drugima da svoj život usmjere prema pozitivnom.

Mislim da mi se ona trebala “dogoditi” kako bih prekinula propitkivanja o smislu i besmislu i ponovno postala svjesna svog životnog poziva. Poziva da budem sretna, možda ne baš zadovoljna, ali sretna “na svoj način” s malim, ali tako velikim sitnicama.

Volim život i volim se smijati, jedno bez drugoga ne ide. Osmijeh je za mene kao veliki zalogaj, zalogaj slobode i života.