Mama Ivana: ‘Moja kći je od rođenja veganka. U pet godina nije popila nijedan antibiotik’

Foto: Pixabay - Ilustracija
Foto: Pixabay - Ilustracija

Svjetski dan veganstva diljem svijeta obilježava se 1. studenoga. Vegani se hrane samo namirnicama biljnog podrijetla, a ne jedu životinje (meso, ribe, školjke…), jaja, mlijeko i mliječne proizvode, med ni ostale sastojke životinjskog podrijetla (želatinu, kavijar…).

Vegetarijanski i veganski način prehrane u našem društvu postao je prihvaćen, nakon niza godina i utjecaja udruga kao što su Prijatelji životinja. Danas (osim poneke razočarane bake) nitko se vjerojatno više neće čuditi nečijoj veganskoj prehrani, ali kamen spoticanja i dalje su – djeca vegani.

I dalje se često čuju stavovi kako “roditelji djeci ne smiju nametati svoj izbor”, “dijete mora jesti meso zbog razvoja” te kako “veganska prehrana ne može djetetu nadomjestiti sve nutrijente”. Istovremeno, puno manje osuda čut će roditelji čija djeca ne vole povrće ili obožavaju hrenovke.

Mama Ivana, na Faceooku poznata i kao Mama veganka, za Prvi.hr ispričala je kako izgleda njezina prehrana, prehrana njezine kćeri, s kakvim se izazovima susrela u vrtiću i što na sve to kaže okolina.

Foto: Facebook.com/pg/mamavegank

Kako ste postali veganka?

Najprije sam bila vegetarijanka. O vegetarijanstvu sam prvi put čula kad sam imala osam godina jer nam je jedna daljnja rođakinja bila vegetarijanka. Svidjeli su mi se njezini razlozi i odmah sam izjavila da ni ja više ne želim jesti meso. Moja majka nije bila oduševljena tom idejom pa mi je rekla da mi neće pripremati vegetarijanska jela i da, kad budem dovoljno odrasla da sama sebi kuham, mogu to slobodno biti. Tako je i bilo. Negdje sa 17 godina počela sam eksperimentirati s vegetarijanskim obrocima, a jedina mi je podrška bio časopis za vegetarijanstvo koji je izlazio jedanput mjesečno. Prelazak na vegetarijanstvo bio je proces, ne sjećam se koliko je trajao, možda i godinu dana, sigurno nije bilo preko noći. Svi su bili uvjereni da je to faza koja će proći, no razuvjerila sam ih prelaskom na veganstvo.

Nakon sedam godina vegetarijanstva upoznala sam jednog vegana. Na prvu mi se činilo preteško živjeti bez jogurta, jer sam ga jela svaki dan, ali u razgovorima s njim i informirajući se o užasima mesne i mliječne industrije, sve je dobilo drugu perspektivu. Dok sam bila vegetarijanka, nisam znala kroz što sve životinje prolaze da bi postale naš obrok, vegetarijanstvo mi se činilo ispravno i osjećala sam se bolje. No kad sam povezala sve točkice i dobila jasnu i cjelokupnu sliku kako nastaje moj jogurt i ostala hrana životinjskog porijekla, više nisam mogla biti dio tog sustava, nisam htjela svojim novcem financirati takav odnos prema životinjama i, na kraju krajeva, prema okolišu.

U to vrijeme kod nas se nisu mogli kupiti veganski jogurti, nutelle, sirevi, majoneze, salama i hrenovke kao danas. Ali, svejedno, otpor prema mesnoj i mliječnoj industriji u meni je bio jači od navike i želje za određenom hranom. S vremenom su te žudnje popustile i prihvatila sam nove recepte. Palačinke bez jaja s rastopljenom čokoladom za kuhanje bile su spas u vrijeme PMS-a.

Od početka veg(etarij)anstva (danas bi to bilo otprilike 20 godina) do danas moja prehrana se stalno mijenjala. U početku sam uglavnom jela teksturiranu soju (sojini medaljoni, sojini komadići i sojine ljuspice) kojima sam zamijenila meso u obroku. Tada je jedino to bilo dostupno na tržištu i cijenom pristupačno. Za nekoliko godina osjetila sam da mi više odgovara laganija hrana, na primjer, variva i guste juhe, a zamjene za meso u obroku koristila sam sve manje. Primjerice, bio mi je dovoljan rižot s gljivama, nisam više dodavala sojine komadiće.

Moj muž, kad smo se upoznali, nije bio vegetarijanac ni vegan. No svidjela mu se ideja, prihvatio je svjetonazor nenasilja prema svim osjetilnim bićima, koji nastojimo živjeti i u ostalim aspektima svakodnevice (odjeća, kozmetika, sredstva za čišćenje…). Pogotovo mu nije bilo teško jer je imao nekoga tko će za njega kuhati. Kao friški vegan, variva mu nisu bila osobito primamljiva pa sam opet počela pripremati hranu prema receptima koji imitiraju tradicionalna jela. Tu je negdje počela i trudnoća zbog koje sam se počela više informirati o ispravnom načinu kombiniranja namirnica kako bih zadovoljila sve nutritivne potrebe za bebu. Tada sam prvi put uvela u prehranu superhranu (klorela, chia, goji bobice, alge i sl.) i počela istraživati makrobiotičke recepte. Ljudi često brkaju veganstvo i makrobiotiku, zato misle da je veganstvo skupo. Makrobiotika je skupa, veganstvo ne mora biti.

Foto: Facebook.com/pg/mamaveganka

Vaša je kći također veganka. Jeste li se susreli s mnogo predrasuda o veganstvu, pogotovo kad je riječ o prehrani djeteta? Kakva je bila reakcija okoline?

Odluku da će moje dijete biti vegan donijela sam davno prije nego što sam upoznala svog muža. Kao veganka, kretala sam se u krugovima ljudi koji već imaju djecu vegane i vidjela sam da je to realno i moguće. Iz godine u godinu promatrala sam tu djecu i već sam tada čvrsto odlučila da će i moje dijete biti vegan od rođenja. Svi su znali za tu moju odluku i bilo im je jasno da neću promijeniti mišljenje. Rodbina s muževe strane bila je zabrinuta već početkom trudnoće i davali su mi dobronamjerne savjete da prestanem s veganstvom radi bebe. Bilo mi je jasno da su njihove namjere dobre i da govore iz neznanja i straha pa sam im mirno objasnila da nisam ni prva ni zadnja trudna veganka i da sam od nutricionista dobila sve informacije koje su mi potrebne za zdravu trudnoću. Tu su se malo primirili, ali i dalje su bili uvjereni da neću moći dojiti bebu (smijeh).

Trudnoća je prošla uredno, beba je na porodu bila prosječne težine i dužine i nastavila se normalno razvijati. Prvih šest mjeseci sam je samo dojila. Tada je rodbina shvatila da ne moram piti kravlje mlijeko da bih imala svoje. Nijedan sisavac u prirodi ne pije mlijeko (pogotovo ne druge vrste) da bi mogao dojiti svoju bebu, ali većina ljudi i ne pokuša logično razmišljati, već reagiraju automatski, iz straha, jer ne znaju ništa o veganstvu. U vrijeme dohrane i dalje sam je dojila, i pratila tablice dohrane za veganske bebe. Pratila sam stručnu literaturu na engleskom i savjete iz knjige koju je napisao nutricionist u suradnji s mamom vegankom iz Velike Britanije. S godinu dana počela sam joj davati obroke koje smo mi jeli, samo sam pazila da količina začina (soli) bude prilagođena njoj. I dalje sam je dojila, sve do treće godine, što je općenito preporuka svim mamama (ne samo vegankama). Čuđenju rodbine nije bilo kraja.

Foto: Facebook.com/mamaveganka

Pedijatrici nismo ništa rekli o našoj prehrani jer smo očekivali neznanje i nerazumijevanje. Željeli smo da bude objektivna i da na naše dijete gleda kao na bilo koje prosječno dijete. Samoinicijativno smo jedanput, dvaput godišnje provjeravali krvnu sliku da svi budu mirni i uvijek je bila uredna.

S tri godine krenula je u vrtić, šestosatni program bez ručka jer ja radim od kuće pa mogu doći po nju ranije. Željeli smo da i u vrtiću jede vegansku hranu i tu su počeli pregovori s vrtićem. Mi živimo u Splitu, a svi su moji prijatelji, roditelji vegani, iz Zagreba. Oni su u svojim vrtićima uspijevali dogovoriti da im djeca jedu vegansku hranu koju roditelj sam donese. S tim sam argumentom (ako može Zagreb, zašto ne bi mogao i Split) krenula. Imala sam nekoliko razgovora s tetom i medicinskom sestrom, donijela sam im sve stručne članke, istraživanja i stavove nutricionista iz svijeta kako je veganska prehrana moguća kroz sve stadije života. Medicinska sestra iz vrtića tražila je da joj donesem potvrdu pedijatrice kako je upoznata s našom prehranom i da naše dijete ima uredne nalaze i da se normalno razvija kao sva ostala djeca. Tada smo već imali novu, privatnu pedijatricu koja nije negativno reagirala na naše veganstvo jer je vidjela uredne nalaze i zdravo dijete. U vrtiću smo dogovorili da ću donositi vegansku hranu prema vrtićkom meniju kako se njezin obrok ne bi razlikovao od ostale djece (mlijeko, sir, jogurt, salama, nutella…). S vremenom su vidjeli da nema razloga za brigu jer je ona jedna pametna, radoznala, spretna, zaigrana, bistra i draga curica koja ni u jednom aspektu ne zaostaje za svojim vršnjacima. Voli sport i sad će treća godina da ide na treninge sportske akademije za djecu. U vrtiću su primijetili da je njezin imunitet jači od imuniteta druge djece i do danas (ima 5 godina) nije popila niti jedan antibiotik (kuc-kuc u drvo).

Jedna od najčešćih predrasuda je da dijete na veganskoj prehrani ne dobiva sve nutrijente koje treba te da roditelji nemaju pravo uskraćivati djetetu meso, mliječne proizvode i slično. Možete li to prokomentirati?

Riječ je o predrasudi iza koje stoji neznanje i nepoznavanje nutricionizma. Dobro isplanirana i uravnotežena veganska prehrana koja uključuje žitarice, mahunarke, voće, povrće, sjemenke i orašaste plodove može zadovoljiti sve nutritivne potrebe djece. Problem je što naši stručnjaci (medicinski radnici) nemaju dovoljno znanja, a ne žele se informirati (čast iznimkama), niti ih itko potiče na dodatnu edukaciju. Oni koji su informirani i imaju iskustva s veganskom djecom u svom radu i dalje ne žele u javnosti istupati s izjavom da je veganstvo kod djece moguće, već ga prikazuju kao teško i gotovo nemoguće. Roditelji koji se odluče na veganstvo nemaju podršku svog pedijatra. Kada ih pedijatri zastrašuju da se djeca ne mogu pravilno razvijati na veganskoj prehrani, mnogi roditelji ne odustaju od svoje odluke da hrane djecu veganski jer sami vide drugu djecu vegane koji se normalno razvijaju. U tom slučaju moraju sami naći informacije kako pripremiti kvalitetne veganske obroke za djecu.

Rješenje se nameće samo po sebi – edukacija stručnjaka o ispravnom planiranju veganskih obroka, iza kojih stoje znanstvene činjenice. Ako se roditelji odluče na veganstvo, trebaju dobiti sve savjete i informacije od svog pedijatra, ili ih ovaj barem treba uputiti na nutricionista koji će im pomoći organizirati veganski jelovnik. Održavanje veganstva kod djece kao tabu u javnosti ne koristi ni pedijatrima ni roditeljima, a pogotovo ne djeci.

Foto: Facebook.com/pg/mamaveganka

Kako izgleda primjer njezina (obiteljskog) dnevnog menija?

Ujutro prvo voli popiti čašu mlijeka (biljno mlijeko obogaćeno kalcijem i vitaminom B12). Za doručak pojedemo raženi kruh s humusom (namaz od slanutka) i dimljenim tofuom ili veganskom salamom. Za ručak smo danas imali punjene tikvice s rižom, lećom i povrćem, posute veganskim sirom, zapečene u pećnici, uz salatu od rajčica. Za međuobrok popijemo smoothie od banane, kivija, goji bobica, lanenih sjemenki ili chia sjemenki, badema, špinata i vode. Za večeru znamo ispeći palačinke namazane veganskom nutellom ili prženice namazane marmeladom. Za međuobroke jedemo (sezonsko) voće ili u zadnje vrijeme voli da joj očistim mrkvu i narežem na štapiće. Prije spavanja voli pojesti čokoladne kuglice s biljnim mlijekom (sojino, zobeno ili bademovo).

Na Facebooku imate svoju stranicu s veganskim jelima i slasticama – odakle crpite inspiraciju?

Na YouTubeu imam kanal s videoreceptima, a inspiracija mi je moje dijete. Želim joj omogućiti hranu koju jedu i njezini prijatelji, samo u veganskoj verziji. Orahnjača i sarme za Božić, krafne ili fritule za poklade, kinder jaje za Uskrs, za rođendan biskvitna torta s kremom od čokolade, pizza, muffini

S vremenom su recepte počeli pratiti vegani iz regije (Hrvatska, Bosna, Srbija) pa sam u razgovoru s njima shvatila što trebaju. To su uglavnom jednostavni recepti, koje bi spremali svakodnevno, jer je dosta novih vegana koji nemaju ideju odakle krenuti. Za njih sam pripremila nekoliko primjera doručka, večere, ručka i jednostavne deserte koji su okusom i mirisom gotovo isti kao jela koja su jeli prije veganstva. To je ujedno i najbolji način za prijelaz na veganstvo. Veganske pizze, palačinke, prženice, sarme, krafne… danas se sva tradicionalna jela mogu pripremiti u veganskoj verziji. Ne znači da su takvi obroci automatski zdravi samo zato što su veganski. To je još jedna predrasuda, da vegani nužno jedu samo zdravu hranu. Ima ih koji paze na to, ali večina etičkih vegana preferira ukusnu hranu koja ne mora nužno biti najzdravija. Time veganska prehrana nije toliko skuplja od konvencionalne prehrane – za razliku od makrobiotike.