Mirjana Nazor o suočavanju sa smrću bliskih osoba: ‘Katastrofa je kad majka ne plače da ne bi uzrujala dijete’

Foto: Pixabay - Ilustracija
Foto: Pixabay - Ilustracija

Smrt, odnosno gubitak voljene osobe izaziva osjećaj najdublje tuge i intenzivne boli. Nakon početnog šoka i nevjerice, slijedi prihvaćanje teške i bolne realnosti, a s vremenom i prilagodba životu i okolini u kojoj te osobe više nema.

Smrt bliske osobe osobito teško proživljavaju najmlađi pa im je podrška odraslih u procesu zacjeljivanja veoma važna.

Kako u razgovoru za Prvi kaže ugledna psihologinja prof. Mirjana Nazor, djeca u dobi od približno devet, deset godina, mogu donekle razumjeti elemente konačnosti koju donosi smrt, odnosno činjenicu da neku osobu više nikada neće vidjeti.

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

No, mališani od tri, četiri godine ne percipiraju pojam nestajanja osobe i vrlo im je teško objasniti da više nikada neće vidjeti djeda, baku, oca ili majku.

“U tome jako pomaže, bili vjernici ili ne, priča o nebu – da je taj netko otišao na nebo i da je, primjerice, jedna od zvijezda na nebu. Onda će dijete svaku večer gledati u nebo i misliti kako ga odgore gleda taj netko koga više nema”, ističe psihologinja, dodajući da je maloj djeci veoma važno konkretizirati stvari:

“Apstraktno mišljenje, odnosno zamišljanje nečega što ne mogu vidjeti ili čuti, predstavlja im ogromnu poteškoću. Puno bi im pomogla konkretizacija, na primjer, da im kažemo: ‘Mama je zvijezda’. Recimo, nije im dobro reći da ćemo nekoga pokopati. Imam iskustvo s djetetom koje je s tri godine ostalo bez majke, a na informaciju da će biti pokopana vrlo je mirno odgovorilo: ‘Pa u redu, onda ćemo je iskopati nakon toga'”.

Foto: Pixabay - Ilustracija
Foto: Pixabay – Ilustracija

Najvažnije je, savjetuje, djetetu koje se suočava sa smrću bliske osobe dopustiti da pokaže kako se zaista osjeća. Iako je primarna emocija koju u takvim okolnostima očekuju odrasle osobe tuga, mala djeca u prvom će redu pokazati ljutnju.

“Oni su ljuti, pogotovo ako se radi o mami ili tati, jer se u njihovoj glavi vrti misao: ‘Zašto su me ostavili, to je bezobrazluk, nisu me smjeli ostaviti’. Dijete ne može shvatiti da se to dogodilo mimo volje te osobe, ono smatra da je osoba mogla ostati živa da je htjela”, objašnjava psihologinja.

Također, ako dijete snažno izražava ljutnju pa razbija igračke i ponaša se neadekvetno, ne smije se kažnjavati jer upravo kroz ljutnju iskazuje svoju unutarnju bol koju ne zna objasniti.

“Mala djeca mogu misliti da je netko umro zato što oni nisu bili dobri, zato što nisu pojeli ručak ili pospremili igračke. Zato je jako važno poticati ih i dati im priliku da izbace sve iz sebe, da im se glavom ne vrte misli koje ih opterećuju”, kaže Nazor.

Djeci, naglašava, treba pomoći pokazujući im da smiju plakati, da mogu razgovarati o toj osobi te da mogu slobodno izraziti da im jako nedostaje. No, razgovoru nipošto ne treba pribjegavati nasilu, situaciju im treba olakšati kroz priču ili  igru.

“Katastrofa je ako se majka suzdržava od plakanja pred djetetom da ga ne bi uzrujala. Dijete tako može zaključiti da nije dovoljno voljela osobu koja jer umrla i osjećat će se grozno. Mislit će da je ono jedino koje tuguje, a ostalima je svejedno jer ne plaču. Treba dopustiti djetetu da iskaže osjećaje i iskazivati ih zajedno s njim”, tvrdi psihologinja.

Apstraktno mišljenje kod djece se počinje javljati otprilike oko osme ili devete godine. U toj dobi već mogu početi razmišljati o onome što nije dostupno osjetilima, uključujući i smrt, koju, objašnjava Nazor, ne možemo vidjeti, ali je percipiramo u njezinim efektima.

“Tu negdje dijete može shvatiti smrt, pogotovo ako je imalo kućnog ljubimca kojeg više nema. Kroz smrti koje nisu vezane za ljude lakše će prihvatiti da se to događa i ljudima”, zaključuje psihologinja.