Noćni terori kod male djece: ‘Bilo je zastrašujuće, 20 minuta moje dijete je plakalo i vikalo, nisam ga mogla probuditi’

Foto: Pixabay
Foto: Pixabay

Buđenje u panici i strahu nakon par sati sna, praćeno vrištanjem ili pričanjem, ponekad uz mlataranje rukama, karakteristika je noćnog terora. Najčešće se događa tijekom ranih faza sna, a najbolje ga je opisati kao iskustvo koje dijete proživljava tijekom tranzicije iz jedne faze spavanja u drugu.

Za razliku od noćnih mora koje se događaju u REM fazi sna, kada dijete sanja, noćni terori događaju se za vrijeme najdublje faze spavanja i dijete ih se ujutro neće sjećati.

Osim toga, za roditelje mogu izgledati poprično zastrašujuće, pogotovo kada se s njima prvi put susretnu. S djetetom koje plače, otima se i vrišti, naime, nemoguće je uspostaviti bilo kakav kontakt.

Svoje iskustvo susreta s noćnim terorom za Prvi.hr podijelila je mlada majka.

“Prvi put s tim sam se susrela kada je sin imao oko dvije godine. Izgledalo je prestrašno i nepreporučljivo je, jer je glasno plakao, vikao, tako se jako migoljio da ga nisam mogla držati i činilo se kao da se ne može probuditi iz noćne more. Najgora stvar mi je bila što tada nisam znala da to nije ništa dramatično i da se takve stvari događaju. Nikada me nitko od pedijatara nije na to upozorio, a u mom je slučaju trajalo 20-ak minuta, tijekom kojih nisam mogla probuditi dijete”, prisjeća se, dodajući da je u panici sina krenula voziti na Hitnu pomoć.

“Probudio se u trenutku kada sam upalila automobil. Vjerojatno je zvuk bio okidač, a koliko je to dramatično izgledalo opisuje i to što ga u trenutku kada sam ušla u auto nisam mogla vezati u autosjedalicu, nego se bacao po autu dok sam ga ja pokušavala upaliti”, opisuje.

No, drugi put je ipak bilo mnogo lakše jer je znala o čemu je riječ.

“S obzirom na broj mama s kojima sam razgovarala poslije i koje su također prošle slična iskustva nevjerojatno mi je da pedijatri na to ne upozoravaju majke”, zaključuje naša sugovornica.

Foto: Pixabay
Foto: Pixabay

Kako savjetuje pedijatrica dr. Metka Regan, kada roditelj prepozna da je u pitanju noćni teror, ne bi trebao razbuđivati dijete. “Bilo bi dobro da roditelj, ako ga dijete odbija, bude pored njega i obraća mu se smirujućim tonovima, samo zbog toga da  kada dođe u neku svijest osjeti da je netko kraj njega, da nije usamljen. Može pokušati uspostaviti neki kontakt na koji dijete i inače dobro reagira jer, makar nije svjesno, možda nešto do njega dopire”, kaže Regan.

Noćne more i noćni terori, dodaje, mogu djelovati vrlo slično. “Važno je znati da dijete, kada je u pitanju ružan san, možete dozvati i obično se nečega sjeća, a kada proživljava noćni teror vrišti, gleda u vas, ali nije kontaktibilno. Ne možete ga utješiti, odguruje vas od sebe i ujutro se ničeg ne sjeća”, pojašnjava pedijatrica, zaključujući da su noćni terori  obično  povezani s nekim strahovima, odnosno snažnijim doživljajima iz okoline.