Stručnjakinja za Prvi otkriva: Kako odgojiteljice u vrtiću djeci postavljaju granice i rješavaju probleme

Foto: Pixabay
Foto: Pixabay

Od ponedjeljka do petka, po najmanje šest sati na dan, zaposleni roditelji djecu odvode u vrtiće, a da mnogi ne znaju što se ondje točno događa ni kako odgojiteljice “izlaze na kraj” s tolikom djecom.

Pokazalo je to nedavno istraživanje koje je objavio Hrabri telefon, a prema kojem gotovo svaki drugi roditelj ne zna koje metode discipliniranja koriste odgojitelji.

Svaki peti roditelj ne zna je li njihovo dijete ikada bilo kažnjeno u jaslicama/dječjem vrtiću, a svaki treći navodi da nije nikada.

  •  18 posto navodi da odgojitelji ukazuju na djetetovo loše ponašanje pred drugom djecom
  • 15 posto navodi da odgojitelji djeci zabranjuju igranje
  • 8 posto, pri čemu više očeva nego majki, navodi da je dijete u vrtiću doživjelo da odgojitelji viču na njega
  • 5 posto navodi da je njihovo dijete u vrtiću doživjelo uskraćivanje hrane
  • 4 posto navodi da je dijete u vrtiću doživjelo da mu odgojitelji govore kako je “zločesto”, “zlo” ili “glupo
  • 2 posto navodi da je dijete za kaznu bilo pljuskano ili drmusano.

Ove rezultate za Prvi je komentirala odgojiteljica i magistra pedagogije Martina Župančić, koja je navela i konkretne primjere kako se rješavaju problemi u grupama, koje su suvremene metode odgoja te na koji način stvoriti poticajnu atmosferu za dijete uz jasno postavljene granice.

Martina Župančić, odgojiteljica i magistra pedagogije

Razmišljajući o disciplini, najprije se postavlja pitanje što je to disciplina? U kontekstu odgoja i obrazovanja prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku disciplina se definira kao stega, poslušnost, red, pokoravanje, obvezno izvršavanje uobičajenih normi i propisa te riječ disciplinirati upućuje na to da se netko podvrgne redu ili ga se kazni. Može li se, dakle, u današnje vrijeme govoriti o discipliniranju ili bi usmjerenost na dijete s postavljanjem granica u odgoju bila spretnija terminologija, imajući na umu i druge metode osim stege, poslušnosti i pokoravanja? O kojim je metodama riječ i na koji način stvoriti poticajnu atmosferu za dijete uz jasno postavljene granice?

Profesionalci u odgoju i obrazovanju znaju da je uvjet za postavljanje granica da djeca svojim postupcima ne ugrožavaju sebe, druge ili imovinu i da biraju socijalno prihvatljiva ponašanja.

U postavljanju granica odgojitelj prije svega umiruje dijete, spušta se u razinu njegovih očiju, saznaje problem ili iskazuje svoj problem jasnim kratkim rečenicama i dopušta da dijete odgovori. Djetetu se ne nude rješenja, već se dopušta da razmisli kako bi samostalno moglo riješiti problem. Tako se gradi odnos povjerenja i potiče se samostalnost u odlučivanju, čime se pretpostavlja da će u budućim situacijama dijete razmisliti, a ne uvijek tražiti rješenje odrasle osobe.

Pozitivan odnos prema djeci i toplina odgojitelja prvi su korak na putu povjerenja koje se stvara između djece i odgojitelja. Takav je odnos preduvjet za postavljanje granica.
Postoji razlika već u samom dočekivanju djece pri dolasku u vrtić. Veseo izraz lica, pozdrav i zagrljaj ukazuju na okruženje koje poziva na sigurno mjesto za igru i istraživanje. Isto tako, individualno obraćanje djetetu, a ne uspoređivanje s drugima, i pozitivno promatranje djeteta, preduvjeti su za bolji odnos, kako bi se mogući problemi što bolje riješili i kako bi postavljanje granica bilo što lakše.

Uspoređivanje s drugom djecom tradicionalna je metoda koja sa sobom nosi određene negativne učinke u emocionalnom razvoju djece. Ako se ima na umu da je svako dijete individua i ima svoju osobnost, onda je važno naučiti ga da uspoređuje sam sebe sa svojim prijašnjim postignućima i da uvidi što je dobro, koliko je napredovalo, a što može još bolje. Samoprocjena je ključna u postizanju samostalnosti i neovisnosti u rasvjetljavanju vlastitih mogućnosti. Prema mnogim autorima, pohvale i kazne imaju trenutni učinak i ne mijenjaju osobu iznutra, već modificiraju ponašanje na vanjskoj razini s učinkom da dijete opet očekuje pohvalu i kaznu za svoje ponašanje. Ako se odrasla osoba osvrće na određenu situaciju pohvalom, važno je da centar pohvale bude trud djeteta. Ako dijete, na primjer, odrasloj osobi pokazuje obojen crtež u koji je uložilo puno truda, više će mu koristiti rečenica poput: “Ovdje si se jako potrudio sve obojiti i koristio si puno boja”, nego izjava: “Ma super, dobar dečko”.

Svako dijete koje ulazi u skupinu određeno je životom izvan vrtića. Formiranje ličnosti ovisi o ljubavi, vremenu, načinima življenja i trudu roditelja. Isto tako, odnos između roditelja veoma je važan i predstavlja temelj za uspostavljanje kvalitetnih i čvrstih odnosa s djecom. Jasno je da ono što se događa kod kuće utječe na vrijeme koje dijete provodi u vrtiću. Ne može se očekivati da se svađe roditelja, vikanje, ljubomora zbog rođenja mlađeg djeteta i slične situacije neće odraziti na ponašanje djeteta u vrtiću. Djeca koja iskazuju određena neprihvatljiva ponašanja često su tjeskobna, muči ih određeni problem, traže pažnju i reakciju odrasle osobe. Stoga je vrlo važno da odrasla osoba ima samokontrolu, da razgovara mirno, umiruje dijete, govori jasne rečenice i obraća se individualno djetetu. Od odrasle osobe očekuje se da koristi socijalno prihvatljiva ponašanja poput razgovora, razumijevanja, empatije i senzibiliteta za druge koje dijete u predškolskoj dobi usvaja i koristi za što bolje i kvalitetnije odnose kasnije u životu. Ipak, ako i dođe do propusta, nepažnje ili situacije u kojoj odrasla osoba nije prihvatljivo postupila, važno je ispričati se, razgovarati o tome i time poslati poruku da je u redu pogriješiti, ali i promisliti te ispričati se.

Foto: Pixabay
Foto: Pixabay

Uzimajući u obzir da je u Hrvatskoj od 1999. zakonom zabranjeno tjelesno kažnjavanje, to je metoda koja nije dopuštena i o njoj bi roditelji i odgojitelji trebali razgovarati ako se pojavi i najmanja sumnja. Ostale metode kažnjavanja koje su spomenute u istraživanju ne bi smjele pronalaziti mjesto ni u jednom okruženju djeteta jer uskraćivanje hrane ili prijetnje, kao i oslovljavanje pogrdnim imenima, mora biti prošlost zbog negativnog utjecaja na samopouzdanje i sliku o sebi, a time i na cjeloviti razvoj djeteta.

Temelj je kvalitete postavljanja granica, osim navedenih uvjeta (ugrožavanje sebe, drugih ili imovine), i poznavanje potreba djeteta. Pritom razlikovanje potrebe i želje mnogi odrasli ne razumiju. Ako dijete želi obući kratke hlače za igre na otvorenom kad je zima, naravno da mu to roditelj neće dopustiti, ali njegovu potrebu za slobodom zadovoljit će tako da mu ponudi nekoliko odjevnih predmeta za zimu kako bi dijete samo odlučilo što će obući.

Ako dijete u vrtiću želi svoju igračku od kuće jer se tako osjeća sigurnije i miris ga podsjeća na dom, to ne smije biti problem, no ako dijete udara drugo dijete tom istom igračkom, onda je odgojitelj tu da postavi granicu zbog sigurnosti drugog djeteta. Odgojitelj je osoba koja ovdje povlači granicu i ne dopušta udaranje. Na koji će način to učiniti?

Ne postoji univerzalno pravilo što odgojitelj čini u takvoj situaciji, no suočavanje s činjenicama i jasno davanje do znanja da to nije prihvatljivo te traženje izbora od djeteta što još može raditi s tom igračkom sigurno je pozitivnija opcija nego uzimanje igračke iz njegovih ruku. Iz takve situacije u kojoj je dijete suočeno s problemom i u kojoj mora preuzeti odgovornost za promišljanje potiče dijete da razmišlja o tome što želi, ali i da razvija empatiju i senzibilitet prema ostalima. Sukobi, problemi i nepoželjna ponašanja su svakodnevni, stoga je važno sagledavati ih u smislu učenja koje će rezultirati promjenom nabolje.

Jedna od metoda je tzv. time-out ili odmor u kojem se dijete odvaja od nepoželjne situacije i neprihvatljiva ponašanja se prekidaju. Ovdje valja naglasiti da se dijete ne smije maknuti iz prostora u kojem je skupina, već se odvaja tako da se prekine nepoželjna situacija (ometanje igre, udaranje…) Ta je metoda često učinkovita, ali kratkoročno, no u skupini sa 28-ero djece odgojitelj ne može uvijek riješiti problem individualno i u tom trenutku. Isto tako, povišen ton odgojitelja ne znači uvijek vikanje. Povišeni ton dopušten je samo u situacijama koje su opasne za djetetovo zdravlje. Odgojitelj ima pravo pokazati svojim glasom da je određena situacija opasna, osobito ako u tom trenutku nije uz dijete koje pokušava ozlijediti sebe ili druge. Primjer može biti situacija iz jaslica. Odgojitelj previja dijete u kupaonici i kroz staklo vidi drugo dijete kako grize nekoga u sobi dnevnog boravka. U tom trenutku će povišeni ton biti jedina metoda dok odgojitelj ne dođe do djeteta.

Uskraćivanje povlastica u obliku bombona, igračke od kuće ili određene nagrade također je metoda koja trenutno koristi u velikoj skupini. No, svaki odgojitelj zna da ni ova metoda ne postiže samokontrolu i socijalne vještine koje je bitno razviti u predškolskom razdoblju.

U postavljanju granica djeci najvažnije je ne postaviti previsoke ili preniske granice. Odgojitelj je profesionalac koji prepoznaje jesu li granice dobro postavljene i može poučiti roditelje o tome.

Poražavajuća je činjenica da samo osam posto roditelja prema stavovima iz ovog istraživanja izvore informacija o odgoju dobiva od pedagoga i psihologa, a još manje, samo 6% informacija, od odgojitelja. Partnerstvo roditelja i odgojitelja u posljednje se vrijeme naglašava kao nužno i ključno za što bolje uvjete optimalnog razvoja djeteta. Na taj odnos ne utječu samo roditeljski sastanci, radionice ili individualni razgovori nego i stav roditelja prema odgojitelju i odgojitelja prema roditelju. Nepovjerenje koje međusobno iskazuju roditelji prema odgojiteljima ili obrnuto djeca razumiju i osjete. Ona čuju gotovo svaku riječ koja je izgovorena u namjeri da se iskaže problem koji je nastao u vrtiću. Ako imate problem, razgovarajte, tražite individualne razgovore, međusobno pokažite da se problemi rješavaju na takav način, a ne prepričavanjem negativnih situacija znancima, susjedima ili kolegama jer oni vam ih ne mogu riješiti.

Svaki odgojitelj koristi metode za koje smatra da su najbolje. Odgojitelji kao profesionalci obavezni su se stručno usavršavati i pronalaziti nove načine postavljanja granica i rješavanja problema. Djeca se odgajaju primjerom i modelom, promatrajući i upijajući što odrasli rade i što odrasli jesu, tako da je najbolja metoda univerzalna za sve koji se nalaze u djetetovu okruženju, bili oni profesionalci ili ne, a to je svakodnevno preispitivanje vlastitih stavova i ponašanja te mijenjanje nabolje. Ponašanja djece ovise o nama odraslima i načinu na koji mi sagledavamo svijet i postupamo prema drugima. Odgovornost je velika, ali imajući na umu da možemo učiniti puno, nikada ne smijemo odustati od usmjeravanja pozitivnom razmišljanju i činjenju dobra. Predškolsko dijete se uz pomoć odraslih tek treba otkriti, a vrtić je jedan mali životni put na putovanju do odraslosti.