Prva hrvatska sanjkašica na Zimskim olimpijskim igrama za Prvi.hr: ‘Olimpijski snovi jači su od boli’

Foto: Privatni album

Ona je u svakom slučaju sportski fenomen, a njezina sportska priča je fenomenalna. Kako drugačije opisati Dariju Obratov, dvadesetosmogodišnju Splićanku sa zagrebačkom adresom, koja je prvi put na sanjke sjela u osamnaestoj godini života, a ipak je, zahvaljujući svojoj čudesnoj volji i ljubavi prema sportu, ostvarila svoj djetinji san: sudjelovanje na Olimpijskim igrama.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Ni osam operacija koljena, ni činjenica da joj je najbliža bob-staza udaljena više od 1000 kilometara nisu je mogli zaustaviti u naumu. Bio je to klasičan sportski obiteljski projekt koji su pomogli i neki dobri ljudi.

S pet godina počela si trenirati atletiku, a zatim si u jedanaestoj godini prešla na rukomet. Sport je očito bio važan dio tvog odrastanja…

Istina. Od malih nogu sport mi je bio sve. Bila sam puna energije, jako živahno i zaigrano dijete. Jedino što me je moglo zaustaviti u toj zaigranosti i prikovati za TV bili su sportski prijenosi. Tu iskrenu djetinju ljubav i strast prema sportu prepoznali su i podržali moji roditelji i tako je počela moja sportska priča. S osam godina prvi sam put gledala Olimpijske igre na televizoru i od tada sam počela sanjati svoje olimpijske snove.

Ključni trenutak tvoje nesvakidašnje sportske priče dogodio se u Crikvenici kada si imala četrnaest godina…

Pozvana sam kao nadarena igračica u Crikvenicu, u kamp mlade rukometne reprezentacije. Posljednjeg dana kampa, igrajući prijateljsku utakmicu, doživjela sam tešku ozljedu koljena. To je bio kraj moje rukometne karijere i početak moje dugogodišnje borbe za zdravlje. Prva je operacija bila neuspješna i došlo je do infekcije. Stanje je bilo ozbiljno, godinu i pol dana bila sam na štakama. Cijelo to vrijeme imala sam tjelesnu temperaturu oko 39 stupnjeva, koljeno je bilo otečeno, bolovi nepodnošljivi…

U tim teškim danima za tebe i tvoju obitelj srela si osobu koja je preuzela brigu o tvom koljenu i koja je prepoznala da ti bez sporta jednostavno ne možeš…

Moja je baka govorila kako u svakom zlu ima i neko dobro. Moje dobro zove se dr. Vlasta Brozičević, specijalistkinja fizikalne medicine i rehabilitacije iz poliklinike Terme Selce pored Crikvenice. Zahvaljujući njoj i njezinim intervencijama, dospjela sam u Basel, gdje su me operirali vrhunski švicarski kirurzi. Moram spomenuti i gospodina Ivana Težaka, koji živi u Baselu i koji je pomogao mnogim hrvatskim sportašima, ne samo meni. Bez njega moje liječenje u Švicarskoj ne bi bilo moguće. Danas je taj dobrotvor najbolji prijatelj moje obitelji.

Kada mi je dr. Brozičević priopćila kako švicarski liječnici smatraju da više neću moći igrati rukomet, moj svijet se srušio. Srušili su se moji olimpijski snovi. Doktorica je to prepoznala, prepoznala je i moj sportski potencijal i ubrzo stupila u kontakt s Ivanom Šolom, članom prve hrvatske bob-posade. On je baš tada tražio djevojku od sedamnaest, osamnaest godina koja bi se okušala u sanjkanju na bob-stazi…

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

S osamnaest godina prvi si put vidjela planine pod snijegom i prvi put sjela na sanjke na bob-stazi?

Bilo je to u Innsbrucku, u međunarodnoj školi sanjkanja, gdje morate zadovoljiti određene kriterije da biste se mogli nastaviti baviti tim opasnim sportom. Nakon tri godine prvi sam put hodala bez štaka, ali mogućnost da ostvarim olimpijski san bila je jača od straha. Kad sam se prvi put spustila niz stazu i došla do cilja, roditeljima sam poslala SMS: “Ljudi, to je to!”

Njemački stručnjaci koji su gledali moje prve vožnje mislili su da sanjkanje treniram najmanje pet, šest godina. Nisu mogli vjerovati da sam prvi put na sanjkama. Bez obzira na to što sam brzo napredovala, u početku je bilo i padova i lomova… Ali, moj olimpijski san bio je jači i od boli!

Sanjkanje na bob-stazi najbrži je sport na ledu, brži i od boba i od skijaškog spusta. Brzine su uistinu ekstremne, od 130 do 160 kilometara na sat.

Brzine su velike, na stazi prijete razne opasnosti, ali sve je to dio tog sporta. Zato je važna priprema i potpuna koncentracija. Prema stazi uvijek imam strahopoštovanje, ali nikada strah. U zemljama koje su sanjkaške velesile, poput Njemačke, selekcija sanjkaša radi se već od pete godine života. Važna je koordinacija, osjećaj za prostor, ravnoteža i niz mentalnih sposobnosti. Naravno, važna je i kvalitetna oprema te vhunski treneri, serviseri i mnogi drugi koji rade iz sjene. O pobjedniku u sanjkanju na bob-stazi odlučuju doslovno tisućinke sekunde.

Imaš jedne jedine sanjke izrađene u nekoj američkoj garaži. Nemaš trenera ni servisera. Najbliža bob-staza udaljena je od Splita više od 1000 kilometara. Tvoj plasman na Zimske olimpijske igre zapravo je bio pravi sportski podvig.

Kvaliteta sanjki ima veliki utjecaj na krajnji rezultat. Zato su države u kojima je sanjkanje razvijeno same izradile sanjke za svoje sportaše. I to ne jedne, nego po troje ili četvere za sve vremenske uvjete. Nijemci su ih radili uz pomoć tvornice automobila BMW i njihovih inženjera, Česima pomaže Škoda, Rusi i Amerikanci opremu unapređuju uz pomoć svojih svemirskih agencija… U Hrvatskoj, nažalost, takva logistika ne postoji. Moje sanjke spoj su stare i nove tehnologije. Protiv njihovih Ferrarija, ja sam prisiljena voziti jednog dobrog Opela.

Unatoč mojim sposobnostima i maksimalnoj predanosti ovom sportu, tehnička i stručna podrška limitiraju moje rezultate. Zato je plasman na Olimpijske igre u Pjongčangu velika stvar za mene i zemlju iz koje dolazim.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Dva si puta bila jako blizu plasmana na Zimske olimpijske igre, prvi put u Vancouveru 2010., a drugi put u Sočiju 2014. Sve uloženo ipak se vratilo ove, 2018. godine.

Dva puta sam otpadala u kvalifikacijama kao prva rezerva iza crte. Korak do ostvarenja snova. Posebno mi je teško pao neodlazak u Soči, ali nisam odustala. Teško je pronaći riječi kojima bih opisala sreću kada je službeno potvrđeno da sam se kvalificirala na ZOI-e u Pjongčangu. Ispisati povijest novoga sporta za svoju domovinu najveći je ponos koji jedan sportaš može doživjeti. Još veću sreću doživjela sam nakon posljednje vožnje na Olimpijskim igrama. Ušla sam u cilj i vidjela svoju obitelj i doktoricu Brozičević kako se vesele i navijaju. To ću pamtiti cijeli život. Neopisivo.

Možda će nekima 27. mjesto koje sam zauzela na Igrama zvučati preskromno, ali sigurna sam da bi i najveći oponenti priznali moj plasman kao veliki rezultat kada bi znali sve okolnosti u kojima je taj rezultat izboren.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski fair play odbor kandidirali su te za prestižnu Europsku fair play nagradu. Zašto?

Tridesetšestogodišnji indijski sanjkaš Shiva Keshavan slomio je u prosincu 2017. godine svoje jedine sanjke na utrci Kupa nacija u Calgaryju. Kako je to natjecanje ujedno predstavljalo i olimpijske kvalifikacije za Pjongčang, morao je odustati i oprostiti se od svojih šestih olimpijskih igara. Kad sam ga ugledala onako tužnoga, nisam se dugo premišljala. Ponudila sam mu svoje sanjke, koje su inače manje od muških. Bio je prilično iznenađen, ali je prihvatio moju ponudu i uspio se plasirati na svoje šeste olimpijske igre te tako ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Bio je presretan jer sam nakon njega i ja izborila plasman na ZOI vozeći iste sanjke.

I tvoja mlađa sestra Dania aktivno se bavi sanjkanjem. Koliko je sanjkanje skup sport i  imate li i neke druge sponzore osim roditelja?

Sanjkanje je skup sport, ponajviše zbog toga što u Hrvatskoj nemam uvjete za trening. Moji roditelji stvarno su moji najveći sponzori. Zahvaljujući njima, ostvarila sam svoje olimpijske snove. Uz njih moram spomenuti i obitelj dr. Brozičević koja je znatno pomagala i s nama proživljavala sve nedaće na putu do Olimpijskih igara. Tu je i gospodin Vuga, vlasnik rent-a-car kuće SIXT SLOVENIJA I HRVATSKA, koji je čuo za moju priču i odlučio mi dati sponzorski automobil, što mi je znatno olakšalo putovanja.

Tek 2014. godine Hrvatski olimpijski odbor i Sanjkaški savez Hrvatske uključili su me u svoje programe pa primam stipendiju tijekom olimpijske godine. To znači da je prva stipendija stigla tek na prijelazu iz 2017. na 2018. godinu. Osim toga, pomaže mi Svjetska sanjkaška organizacija kojoj je cilj popularizacija ovog sporta u tzv. drugim zemljama.

Dania i ja jedine smo sanjkašice koje se bave ovim sportom na međunarodnoj razini. Ponekad imam osjećaj da smo i nas dvije višak za vodeće ljude Sanjkaškog saveza Hrvatske i njihove sportske ambicije.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Kada počinješ s treninzima na bob-stazi? Što radiš tijekom ljeta?

Na “prvi led” krećem obično krajem rujna. Treninzi traju do početka studenoga, kada počinju svjetski kupovi. Natjecateljska sezona završava sredinom ožujka i tada imam “dva tjedna aktivnog odmora”. To su dva tjedna kada pobjegnem od svega i odmaram dušu i tijelo. To je moje ljeto, u ožujku. Nakon toga krećem na pripreme za sljedeću sezonu. Jedan dio priprema odrađujem u Zagrebu, a drugi dio izvan domovine, i tako sve do odlaska na “prvi led”…

Apsolventica si na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Kakvi su tvoji planovi nakon sanjkaške karijere i diplome stručnjaka za kondicijsku pripremu sportaša?

Definitivno ostajem u sportu. Voljela bih svoje znanje i iskustvo prenijeti na mlade i posebno raditi sa ženama u sportu i izvan sporta, pomoći im da pronađu vremena za sebe i tjelovježbu, da žive zdravije i ispunjenije. Ne znam dokad ću sanjkati profesionalno, ali moje pripreme za Zimske olimpijske igre 2022. godine u Pekingu davno su počele.

Neposredno prije objave ovog intervjua, Daria Obratov napisala je na svojoj Facebook stranici sljedeće:

“Život piše zaista nevjerojatne priče. Prije osam mjeseci ponosno sam po prvi put u povijesti branila boje svoje domovine na Olimpijskim igrama. Nažalost, usred nedostatka komunikacije i suradnje s čelnim ljudima Saveza i njihovog viđenja da više ne vide budućnost u meni, odlučila sam prihvatiti jednu od ponuda da nastupam za drugu državu. Iako odluka nije bila laka, velika mi je čast objaviti da ću braniti boje Nizozemske. Htjela bih se ovim putem zahvaliti svim ljudima koji su mi bili potpora na mom sportskom putu. Ujedno jedno veliko HVALA Nizozemskoj federaciji što su prepoznali moj rad i želju za novim, još većim uspjesima. Veselim se što ćemo ovog puta zajedno ostvarivati sportske snove.”

Uskoro se oglasio i Hrvatski olimpijski odbor:

…” Darijina odluka ukazuje na to da je jaz (između matičnog Saveza i Darije Obratov) ipak bio nepremostiv…”

…”HOO se ne smije miješati u strateška pitanja nacionalnih saveza, još manje narušavati njihovu autonomnost u odlučivanju.

Ono što je bilo u našoj moći uspješno smo odradili za Dariju. Kandidirali smo je za fair play nagradu Europskog fair play pokreta i ona je dobitnica europskog priznanja ‘Spirit of fair play’ koje će joj biti uručeno krajem godine.”