Psihologinja i bankarica za Prvi: Zašto smo počele trčati i zašto nećemo prestati

Foto: Škola Trčanja Forca
Trening članova Force

Posao, obaveze, stres… pa sjedenje, prejedanje, brige, i tako ukrug veći dio života. Nije ni čudno što postajemo sve bolesnija i nezadovoljnija nacija. Međutim, netko se u jednom trenutku trgne i odluči da takav život baš i nema smisla. Pobijediti samoga sebe možda je najteža, ali i najslađa pobjeda koju ćemo izvojevati u životu.

Tjelesna aktivnost, uz zdravu i umjerenu prehranu, vjerojatno je najznačajnija promjena koju možemo usvojiti kako bi nam život postao kvalitetniji i kako starost ne bismo dočekali opterećeni bolestima.

Trčanje je jedna od najpopularnijih aktivnosti, a to najbolje znaju u Atletskom klubu Forca koji organizira školu trčanja.

Marija Magdalena Đidara i Tihana Koren, članice AK Force, podijelile su s nama svoja iskustva prije odluke da krenu na trčanje i onoga što je uslijedilo nakon duljeg bavljenja tom aktivnošću.

Ni jedna ni druga prije nisu imale mnogo veze sa sportom. Danas bez sporta ne mogu.

Marija Magdalena Đidara savjetnica je u jednoj banci, a Tihana Koren je psihologinja u Klinici za dječje bolesti Zagreb i majka 14-mjesečne djevojčice.

Foto: Škola trčanja Forca
Marija Magdalena Đidara, polumaraton Krka

 

Foto: Škola trčanja Forca
Tihana Koren, polumaraton Krka

Zašto ste se počeli baviti trčanjem?

Marija Magdalena: Trčanjem sam se počela baviti nakon upornog nagovaranja prijateljice koja je prošla školu trčanja. Kako nije odustajala, zaključila sam da će nagovaranje prestati ako odem na par treninga u školu trčanja i dokažem da to ne mogu. Međutim, trčanje mi se od prvog treninga svidjelo. Treninzi su uvijek bili na otvorenom, u grupi, nisu bili zahtjevni – zagrijali bismo se, malo trčali, malo hodali, malo se istezali, i vrijeme bi uvijek proletjelo. Počela sam bez kondicije, u tenisicama i udobnoj odjeći koju sam našla doma i postupno sam, iz tjedna u tjedan, napredovala uz dobro osmišljen program. Minute hodanja su se smanjivale, a trčanja produljivale sve do prvih pet kilometara u komadu, pa konačno i do priprema za prvi polumaraton, čime je škola trčanja završila.

Tihana: U posljednje tri godine suprug i ja smo tražili zajedničku aktivnost kojom ćemo se baviti tijekom ljeta. On je predložio trčanje, a ja sam mu kategorički odgovorila da ne dolazi u obzir i da se možemo baviti bilo čim drugim osim trčanjem. Nikada se prije nisam aktivno bavila sportom, cijeli sam život slušala kako nisam sportski tip i kako imam dvije lijeve noge. Trčanje mi se oduvijek činilo fizički jako zahtjevnim. Mislila sam da je to aktivnost za neke posebne ljude koji cijeli život aktivno treniraju, odnosno da je to nešto u čemu nikada ne bih mogla biti dobra, a kamoli uživati. Muž nije odustajao, prijavio nas je na utrku na kraju ljeta kako bismo imali cilj i motivaciju za treniranje. Nakon tog ljeta stigla je jesen, pa zima i bilo je sve teže održati motivaciju za treniranje, ali bili smo uporni. Na proljeće smo zaključili da bi vjerojatno bilo lakše trenirati s ljudima koji dijele iste interese, s kojima možemo razgovarati o trčanju, ići na utrke, imati stručno vodstvo trenera, pa smo tako odlučili trenirati u Atletskom klubu Forca, koji se u moru škola trčanja činio toplim i nepretencioznim, baš po našoj mjeri.

Zbog čega volite trčanje, odnosno što vam pozitivno donosi?

Marija Magdalena: Trčanje me rasterećuje, otprilike kao da mi je istovremeno i ispušni ventil i punjač, pomaže mi da vrijeme i energiju trošim na bitno. Puno lakše odbacim nebitne stvari, misli… Mislim da svijet oko sebe doživljavam puno realnije, što mi se čini dobro, kako za mene, tako i za moju okolinu. Dobrobiti trčanja  najizraženije su kad me netrkački dio života iscrpi – onda je najljepše otići trčati. Tada je malo teže krenuti, ali kad znaš kakav te osjećaj čeka čim kreneš (a tek na kraju), ne isplati se odustati od treninga.

Tihana: Volim ostati “sama sa sobom”, u svojim mislima dok trčim, to je neprocjenjiv osjećaj, ali isto tako volim trčati s dragim ljudima i svojom obitelji. Nema pozitivnije stvari od osjećaja da radiš nešto dobro za svoje tjelesno i mentalno zdravlje, bez obzira na to koliko je ponekad zahtjevno. Posebno je lijep osjećaj kada su uz tebe ljudi koje voliš.

Foto: AK klub Forca
Marija Magdalena s trenerom Goranom Murićem i kolegicama

Koje ste promjene osjetili na sebi, u fizičkom i mentalnom smislu?

Marija Magdalena: Postala sam i fizički i mentalno izdržljivija.

Tihana: Puno se toga promijenilo otkako trčim. Imam više energije, zdravije se hranim, izdržljivija sam. Moje je tijelo snažnije, imam manje kilograma i oblik se značajno promijenio. Smirenija sam, lakše se nosim sa stresom i frustrirajućim situacijama, imam mnogo više samopouzdanja i vjere u sebe i vlastita postignuća.

Kako ste živjeli prije nego što ste se učlanili u klub?

Marija Magdalena: Prije nego što sam se učlanila u klub, nisam se, nažalost, bavila sportom. Nakon što sam diplomirala, imala sam nekoliko pokušaja odlaska u teretanu ili na jogu, čak i na badminton, ali ništa od toga nije trajalo dulje od dva mjeseca, unatoč silnim nagovaranjima same sebe da odem na trening. Posljednjih 20 godina, dakle, prije nego što sam počela trčati, nisam imala čak ni takve povremene pokušaje rekreacije. Ukratko, sjedilački način života, u radno i slobodno vrijeme.

Tihana: Prije nego što sam se učlanila u klub, uglavnom sam provodila dane kao i većina ljudi danas – minimalno kod kuće, maksimalno na poslu, kombinirajući kako odraditi što više obaveza u što manje vremena. Vikendima mi je cilj bio odmarati se, družiti se što više s prijateljima i obitelji te navečer izlaziti. Mislila sam da u pretrpanom rasporedu nikada neću imati vremena za sebe, ali s vremenom su treninzi postali prioritet, čak i oni ranojutarnji subotnji, kao i nedjeljni izleti na Sljeme s klubom. Uza sve to, imam osjećaj da se nikada nisam intenzivnije družila i zabavljala kao sada s već jako bliskim prijateljima iz kluba.

Foto: AK klub Forca
Foto: AK klub Forca

Što ste željeli promijeniti?

Marija Magdalena: Nisam planirano počela trčati, tako da nisam ni razmišljala o promjenama koje priželjkujem, a ispalo je da je sport postao moja potreba, čak bih se osudila reći – primarna potreba.

Tihana: Željela sam trčati s ljudima koji trče mojim tempom jer sam često imala osjećaj da sam spora i da ne napredujem dovoljno. Željela sam promijeniti i mjesto jer sam uglavnom trčala sama u kvartu i jedino mi je društvo najčešće bio glas iz aplikacije. Važno mi je bilo imati i trenera s kojim sam htjela razgovarati o treninzima, opremi, bolovima, ozljedama, vježbama, planovima za utrke i sl. Trebalo mi je i društvo drugih trkača s kojima se mogu natjecati, kojima se mogu požaliti, koji će me bodriti kao što i ja bodrim njih.

Što biste poručili drugim ženama u vezi s trčanjem, ali i općenito tjelesnom aktivnošću?

Marija Magdalena: Svakom bih preporučila da pokuša trčati, da ne donosi zaključke prije toga. Svakako počnite sa stručnom osobom, ogroman je doprinos trenera i grupe s kojom trčite vašem cilju da iz “pasivca” postanete zagrijani rekreativac.

Tihana: Trčanje je idealan sport za žene koje su po svojoj prirodi uporne i izdržljive. Majčinstvo ne treba biti prepreka za bavljenje tjelesnom aktivnošću, posebice trčanjem, jer uz dobru organizaciju cijela obitelj može istovremeno uživati u novoj aktivnosti na svježem zraku.

U školu trčanja AK Forca možete se upisati ujesen, u rujnu, te na proljeće, u ožujku. Kako nam je rekao glavni trener škole trčanja Goran Murić, upisi za početnike mogući su samo u ta dva termina, no trkačice i trkači koji imaju određenog trkačkog iskustva mogu im se javiti tijekom cijele godine i priključiti nekoj grupi. Inače, klub se nalazi u Veslačkoj ulici, u neposrednoj blizini savskog nasipa.

Murić kaže kako svaki trening počinje razgibavanjem, slijedi zagrijavanje laganim trčanjem, pa istezanje te različite preventivne vježbe kako bi se smanjio rizik od ozljeda.

“U glavnom se dijelu treninga trči. Na početku škole trčanja imamo pauze tijekom kojih se hoda, a poslije je hodanja sve manje, a trčanja sve više. Nekim treninzima je cilj poboljšanje brzine, a nekima izdržljivosti. Osim treninga trčanja, imamo i vježbe snage nekoliko puta tjedno, nakon trčanja. Za sve članove povremeno organiziramo i izlete na Medvednicu“, objasnio nam je trener Force.

Trči se na cijelom zagrebačkom području.

“Možemo slobodno reći da trčimo po cijelom Zagrebu jer od ove godine, osim naše klasične škole trčanja koja se odvija na savskom nasipu, imamo i školu trail trčanja na različitim lokacijama – od uobičajenih trkačkih staza u Maksimiru i na Medvednici do parkova i šuma u samom centru grada kao što su Kraljevec, Zelengaj i Tuškanac. No većina polaznika i dalje najradije bira savski nasip, gdje trčimo na potezu od Savskog mosta do Mosta mladosti, ali i prema Jarunu te južnom stranom nasipa od Bundeka do Sveučilišne bolnice“, kaže na kraju trener Murić.

Foto: AK klub Forca
Trener u AK Forca, Goran Murić