S malim djetetom u Njemačku: Hrvatice otkrile svoje iskustvo s tamošnjim vrtićima i školama

Foto: Bjorn Grochla/Unsplash
Foto: Bjorn Grochla/Unsplash

U proteklih pet godina Hrvatsku je, prema procjenama, napustilo oko 250 tisuća građana. Među zemljama u koje najčešće odlaze je i Njemačka, u koju se prošle godine, prema podacima tamošnjeg Nacionalnog statističkog ureda, odselilo više od 56 tisuća građana.

Zbog boljih profesionalnih prilika, ali i kvalitete života, mnogi među njima sa sobom su poveli cijelu obitelj pa nas je zanimalo što život u Njemačkoj pruža djeci vrtićke ili školske dobi.

Cijene vrtića ovise o dohodovnom razredu kojem roditelji pripadaju, a formira ih Ured za skrb o djeci i mladima. Grad subvencionira vrtiće ovisno o broju sati koje dijete u vrtiću provede te odobrava određeni broj sati pojedinoj obitelji. Ako jedan roditelj ne radi, odobre najmanji broj sati. Ako nezaposleni roditelj pohađa neku školu, na zahtjev da se produži boravak u vrtiću može dobiti 35 sati tjedno”, otkriva za Prvi.hr Hrvatica Ines koja s obitelji živi u Dusseldorfu.

Kako ističe, roditeljima su na raspolaganju gradski, ali i vjerski vrtići. Kada je riječ o njima, bolje su opremljeni i nude više aktivnosti jer uz gradski novac, naglašava, primaju i sredstva prikupljena kroz porez za određenu religiju.

“Vrtići se po programima veoma razlikuju, ovisno o tome je li riječ o Montessoriju, sportskom, umjetničkom, prirodoslovnom… U osnovnu školu se kreće ranije, sva djeca rodjena do 30.9 2011. su krenula u kolovozu 2017. U prvom razredu uči se kroz igru. Od djece se ne očekuje nikakvo predznanje, osim da znaju napisati svoje ime i brojati do pet”, objašnjava, dodajući da je strancima ipak teže jer im je, uz materiju koju moraju savladati, najveća barijera jezik.

“Škola traje do 12 sati, s odmorima, a nakon toga idu u boravak, gdje pišu domaću zadaću najduže 30 minuta. Onda slijedi igranje, uz topli obrok i snack do vremena kad ih roditelji pokupe. Od šest tjedana ljetnih praznika tri tjedna je otvoren boravak sa programima“, prepričava svoje iskustvo.

Vrtići u Njemačkoj, prema njenom mišljenju, nisu u službi roditelja, već socijalizacije djece. “Pretpostavka je da je mama kod kuće do treće godine djetetova života i da nakon toga radi samo pola radnog vremena. Tako je sustav ovdje postavljen”, priča, ističući da se najveći naglasak stavlja na integraciju i socijalno emocionalne vještine.

Ono čega se Ines pribojava nastavak je školovanja nakon četvrtog razreda osnovne škole. “Nakon toga idu u gimnaziju ili ostaju u “Realu” ili “Hauptschuleu”, što ovisi o uspjehu. Iako i iz Hauptschule možeš ići na fakultet ako maturiraš, gimnazijalci imaju bolje znanje i bolji status. Bez mature se ne može na fakultet, s tim da strukovne škole ne nude maturu”, govori Hrvatica.

Zanimljiv je i podatak da je u školi tijekom cijele godine dosad imala samo dva roditeljska sastanka u trajanju od 15 minuta, na kojima joj je profesorica pokazala izvještaj kroz koji se prati dijete.

Iskustvo života s malim djetetom u Njemačkoj s nama je podijelila još jedna mlada majka. “Ako je politika vrtića da se djeca dovode do devet sati ujutro, a ti zakasniš dvije minute, ne možeš ući. Taj dan dijete ne ide u vrtić. Naš vrtić bio je otvoren od osam do 18 sati, ali se do 16 sati plaća jedna cijena, a ako želiš sat dulje, to košta 50 eura mjesečno. Petkom se radi isključivo do 16 sati i tako je u većini vrtića”, kaže ova mlada majka, otkrivajući da su doručak i užinu najčešće nosili od kuće.

“Za ručak je mjesečno trebalo nadoplati 50-ak eura. Nas je vrtić koštao od 70 do 90 eura, ovisno o mjesečnim primanjima”, otkrila je mlada Hrvatica.