Svjetska prvakinja u trčanju na 100 kilometara za Prvi.hr otkriva u čemu je tajna njezina uspjeha

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Glazbeni spektakl ULTRA Europe koji se svako ljeto održava u Splitu nije mjesto na kojem ćete sresti splitsku ultramaratonku Nikolinu Šustić (31), svjetsku prvakinju u trčanju na 100 kilometara. Ona ne voli preglasnu elektroničku glazbu, i dok po Marjanu istrčava svoje dnevne kilometre, radije pjevuši neku romantičnu talijansku kanconu. Nikolina je inače inženjerka elektrotehnike i informacijske tehnologije zaposlena u splitskoj podružnici tvrtke Ericsson Nikola Tesla, gdje radi više od pet godina, puno radno vrijeme. A vikendima, kada ne radi, osvaja titule svjetske prvakinje, ulazeći u cilj utrke na 100 kilometara s osmijehom na licu. Tako je bilo i početkom rujna ove godine, na Svjetskom prvenstvu u Svetom Martinu na Muri, gdje je postavila novi hrvatski rekord (7:20:34) i postala svjetska prvakinja u najdužoj službenoj atletskoj disciplini. Ova bivša košarkašica, sretno udana za “najboljeg muža na svijetu”, dok trči polumaratone, maratone i ultramaratone, jednostavno uživa u trčanju i ne dopušta nikome i ničemu da joj taj užitak kvari.

U startu nam reci, kakav je osjećaj biti svjetska prvakinja?

Naravno da je divan. To je nešto što ću uvijek moći reći, nadam se, svojoj djeci i unucima: “Mama (baka) je bila svjetska prvakinja”. Titule ostaju zauvijek, a brojevi u rezultatima brzo se zaboravljaju.

Je li se što promijenilo u tvom životu nakon osvajanja titule svjetske prvakinje?

Nije se puno toga promijenilo. Imala sam nekoliko zaista ugodnih iznenađenja i puno dobrih momenata, ali bilo je i nekih loših, stresnih. Uvijek ima ljudi koji će “sjesti” na tvoj rezultat i prisvajati ga. To mi se nimalo ne sviđa i nisam sigurna želim li više trčati ikakva prvenstva. Takav stres mi u životu ne treba. Pogotovo mi ne trebaju lažne i izvrnute priče i “kokošarenje”… Ako je netko dobar, to ne znači da ga treba iskorištavati, dapače, treba mu dati još veću podršku. Mislim da ću ubuduće još bolje trčati kad se rasteretim svega što mi smeta. Želim ići samo na one utrke na kojima će mi se ljudi radovati, rado me pozivati i cijeniti me najprije kao osobu, a tek onda kao sportašicu. I to je sve. Prošli sam vikend, recimo, trčala maraton u Veneciji, gdje su me tretirali kao princezu na dlanu, pripremili mi divna iznenađenja. Taj ću maraton pamtiti baš po tom osjećaju topline i prihvaćanja svim srcem.

Prepoznaju li te ljudi na ulici ili na treningu dok trčiš?

Da, prepoznaju me i svima se rado nasmijem. Osmijeh otvara vrata svih srca.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Trčiš svaki dan, prije i poslije posla. Koliko kilometara u prosjeku?

Ne stignem uvijek prije posla, ali poslije posla trčim svaki dan. I ne trčim uvijek, nekada kombiniram bicikl i plivanje. Ne mogu točno reći koliko dnevno trčim, ali ako treniram ujutro i popodne, onda je to nekih 25 kilometara, ako treniram samo popodne, onda je to oko 15 kilometara. Kako trčim dosta utrka vikendima, nekada i više vikenda zaredom, onda manje trčim preko tjedna.

Što kaže tvoj suprug na činjenicu da si ili na poslu ili trčiš po Marjanu ili si vikendom na natjecanju?

Suprug je pun strpljenja i zaista sam mu zahvalna. Oboje smo dosta zauzeti poslom i raznim obavezama. On je doktor znanosti i osim što radi u firmi, predaje i na fakultetu. Zovem ga “moj mali genijalac”… Ma, predobar je, i to nije subjektivno, već je zaista takav, što meni samoj daje osjećaj sigurnosti i mira. Naravno, kada dođu djeca, sigurno ću smanjiti odlaske na utrke. Djeca su, vjerujem, nešto najljepše što ti se može dogoditi u životu.

Trčiš i pripremaš se uglavnom po svom osjećaju, nemaš trenera ni tim ljudi oko sebe. Zašto?

Istina, nemam trenera niti ikakav tim. Nemam čak ni program priprema. Treniram onako po osjećaju, kako želim i volim, kako mi odgovara. Sport gledam kao aktivnost koja me raduje, a ne opterećuje. Čula sam od nekoć velikih talijanskih maratonaca istinu, da se tablice mijenjaju, brojevi i rezultati se zaboravljaju. Bitan je onaj osjećaj koji ostane u čovjeku i bitno je ono što nosi u srcu. Mnogi među njima počeli su guštati tek kad su se prestali profesionalno baviti trčanjem.

Što je najčešće na tvom jelovniku? Kada uopće stigneš kuhati?

Tijekom tjedna kuham navečer ili vikendom kad sam kod kuće, za nekoliko dana. Snalazimo se nekako. Najviše volim rižote, pastu, njoke, lazanje… Ribu i blitvu obožavam. Nisam baš “od velikog mesa”, a slaba sam na slatko. Slatko volim više od svega.

Što od hrane i pića uzimaš tijekom utrke duge 100 kilometara?

Najčešće vodu, isotonik, Coca-colu… Hranu tijekom utrke izbjegavam jer mi može naškoditi. Eventualno uzmem komadić banane ili čokolade, nekada energetske gelove koji me “podignu”, ali mi istovremeno i naškode želucu, pa se moram paziti.

Koliko traje oporavak nakon ultramaratona?

Bogu hvala, brzo se oporavljam. Valjda je to stvar genetike… Već sljedeći vikend nakon ultramaratona mogu trčati bilo koju utrku. To sam i učinila već desetak puta.

U jednom si intervjuu rekla da ponekad pjevušiš dok trčiš maratone. Otkrij nam neke pjesme iz svog maratonskog repertoara.

Nekada stvarno pjevušim dok trčim, općenito volim glazbu. Obožavam talijanske kancone, a nikako ne volim “deračinu”!

Koji su tvoji sportski ciljevi, a kakvi tvoji obiteljski planovi?

Sportski cilj mi je što dulje ostati aktivna i sretna u sportu. Obiteljski, uskoro želim imati neke vesele “zvrkiće” oko sebe. Život jednostavno živim. Ne želim planirati ni stvarati okvire. Već sam postigla dosta toga lijepoga i nakon različitih životnih iskustava, mislim da sam pronašla potpuni mir i sreću i da je moj put ispravan. Mnogi se ljudi zavaravaju i gledaju život kroz lažne naočale. Svatko zapravo ima svoj izbor, kao što i svatko ima priliku učiti na svojim greškama.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Koliko tenisica za trčanje potrošiš godišnje?

Ovisi… Imam tenisice koje koristim već tri godine. Trčim u nekoliko različitih parova u isto vrijeme, tako da ne mogu reći koliki je godišnji prosjek.

U čemu je tajna tvog zaraznog osmijeha koji ne skidaš s lica?

Stvarno ne znam… Kažu da sam se smijala još kao beba u inkubatoru. Znam jedino da je osmijeh ključ za svačije srce.

Što bi voljela da piše na tvojoj motivacijskoj narukvici?

“Just be happy.”

Otkud ti nadimak “Slonica”?

Ah, to je već izlizana priča. Imam krug prijatelja koji su me znali zezati da sam slonica i netko me je prijavio na prvu “Wings for live” utrku pod imenom Nikolina Slonica Šustić. Od tada je taj nadimak nekako ostao. Uskoro sam počela dobivati slonove kao poklone, a najdraži su mi oni koje dobijem od svoje obitelji jer vidim da i njih to nasmijava i veseli.

Ti si blizanka, a imaš i stariju sestru. Čini se da ste jako povezane i sve tri ste sportašice…

Blizanka Nataša arhitektica je po zanimanju i bavi se veslanjem. Trostruka je prvakinja Hrvatske u skifu i već drugu godinu prvakinja Hrvatske u duatlonu. Sandra je pravnica, ona je starija deset godina i naša je istinska vodilja i uzor. Presretna sam što imam takve sestre i uvijek kažem da su one moje najbolje prijateljice. Nekada smo sve tri zajedno igrale košarku i ti su dani nezaboravni.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Osim trčanja, plivaš i voziš bicikl. Spremaš li se možda za triatlon?

Plivanje i bicikl treniram da rasteretim grupe mišića koje previše opterećujem na trčanju, pa mi ta kombinacija dobro dođe. Inače, volim sve sportove. Plivanje mi je super jer se praktički ne možeš ozlijediti i nema “udara” na kosti i zglobove, kao u trčanju. I bicikl je odličan, na poseban način.

Ti si zapravo sportašica amaterka s profesionalnim rezultatima. Jesi li ikada razmišljala o potpunoj profesionalizaciji?

Ne, nikada se ne bih željela profesionalno baviti trčanjem. To bi bilo potpuno drugačije shvaćanje sporta. Sport bi mi tada bio pritisak, prisila, posao, način zarade za život, a ne radost kao sada.

Kažeš za sebe da si genetski izdržljiva, ali i tvrdoglava. Kakva si još?

Možda će netko od mojih bližnjih bolje reći kakva sam… Rekla bih da sam prilično osjećajna, posebno osjetljiva na nepravdu i laž.

Koja je tvoja definicija uspjeha?

Uspjeh je kada radiš ono što voliš, na način koji te usrećuje. Gledati treba u svoje srce, a ne kamo ide većina.

Tvoj najdraži komad odjeće?

Nemam poseban komad odjeće koji favoriziram. Nosim svašta. Ponekad se volim lijepo srediti u nekim posebnim prilikama. Ljepšu odjeću nosim na posao, volim košuljice i lijepe džempere, ljeti haljine… Ostalo vrijeme odijevam se uglavnom u sportskom stilu i takvu me većina i poznaje.

Najljepši grad (osim Splita, naravno) u kojem si trčala?

Nima Splita do Splita… U Stockholmu sam živjela više od godinu dana i mogu reći da sam ga zavoljela. Lijep je to grad, ali za moj ukus prevelik. Barcelona mi je divna, ali također prevelika… Volim zapravo talijanske gradiće kao što je Treviso, gdje imam i dobre prijatelje, zatim Faenza i Firenca koje ipak više pamtim po svom najdražem Passatoreu negoli po njihovoj ljepoti.

Koliko često ti i suprug izlazite i kako ti izlasci izgledaju?

Ne izlazimo baš često, premda smo u večernjoj šetnji par puta tjedno. Ljeti smo zato svaku večer u gradu jer je zabavno, s puno glazbe i lijepim ugođajem u turističkom Splitu. Ako smo vikendom kod kuće, odemo u kino, na večeru ili druženje s obitelji, prijateljima…

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Tvoj najdraži film?

“Mamma mia”.

Sportski uzor?

Dražen Petrović.

Zadnja knjiga koju si pročitala?

“Mostovi okruga Madison” (Robert James Waller). Film sam pogledala tko zna koliko puta, knjigu sam pročitala tek nedavno. Kako mi je knjiga čak i bolja od filma, pročitala sam je još dva puta.

Završila si, osim Fakulteta elektrotehnike i informacijske tehnologije, i Jezičnu gimnaziju u Splitu. Koje jezike govoriš?

Govorim engleski, talijanski, nešto malo francuski. Od “mrtvih jezika” latinski.

Na poslu sjediš osam, devet sati pred kompjutorom. Kako uspiješ umiriti noge toliko dugo?

S vremenom sam se naviknula na uredski posao. Sve je zapravo stvar navike.

Sve više žena danas trči, na ovaj ili onaj način. Što bi im (pre)poručila?

Trčite s veseljem i nemojte se preforsirati.

Ako potvrdiš maratonsku normu iduće godine, koliko ćeš slonića donijeti s Olimpijskih igara 2020. u Tokiju?

He, ne znam, to ćemo tek vidjeti. Bilo bi lijepo otići u Tokio, ali neće svijet propasti ako i ne odem. Ne volim daleka putovanja pa me to malo odbija. Ali, nekako bih i to preživjela.

Evo nas u cilju ovog polumaratonskog intervjua. Trče li tvoje tridesete ili lete kao u Severininoj pjesmi?

Rekla bih da su mi ove rane tridesete najljepše godine života. Premda je svako razdoblje života od djetinjstva pa do starosti lijepo na svoj način…