Život s multiplom: Hrvatska posla u mojem životu

Foto: Josip Martinović

Ova mi je godina sva u znaku borbe “Za život s manje boli” koja je okončana za mene najboljim mogućim rezultatom – na listi sam čekanja za svoj senzor za mjerenje šećera. HZZO je uvrstio senzore na listu. Sjećam se svakog zasjedanja HZZO-a na kojem je trebalo donijeti odluku koja nama šećerašima život znači. Malo zakamuflirana odluka HZZO-a nosila je rješenje i za mene. Prema njoj, pravo na Libre senzore tvrtke Abbott mogu ostvariti djeca od četiri do osam godina starosti, slijepe osobe i trudnice. Odrasli bolesnici sa šećernom bolešću tipa 1 na intenziviranoj terapiji inzulinom i s “dokazanom hipoglikemijom u hospitalnim uvjetima”, djeca do osam godina ostvaruju pravo i na MiniMed senzore... Ali, gdje sam tu ja?

Foto: Google images

Pojam hipoglikemije, inače mrzak svakom šećerašu, dolazi s još nekakvim hospitalnim uvjetima. Ni bolnica (hospital) nije pojam koji itko voli. Ja se prva mrgodim na nj. Zbog čestih hipoglikemija koje često i ne osjetim, što je problem, ulazim u skupinu povlaštenih. Sad mogu samo reći: “Što je nama naša borba dala… imamo senzore i čitače!” Ovo nije kritika nadležnima što nam prije nisu omogućili da dođemo do te naprave, već zdravstveno dobro stečeno za šećeraše višegodišnjim nastojanjima i borbom s “golijatom” kao što je hrvatska birokracija. Pojam “golijata” predstavlja hrvatsko zdravstvo i hrvatsko zdravstveno osiguranje jer Hrvati sami po sebi vole takve oversize pojmove i otežavanje svega što može biti lako. Ali, ne možemo kriviti samo “golijata”, ni proizvođači senzora, prije svega Abbot, nije bio spreman za opskrbu na globalnom tržištu.

No dobro, slast pobjede osjetit ću kada prvi put čitačem prijeđem preko senzora. Nekako mi je nadahnuće za kolumnu u onoj “Bolje vrabac u ruci nego golub na grani”. Dok na ruci ne budem imala senzor (vrapca), on će biti samo golub na grani.

Pomislila sam na stih s borbom čim mi je dijabetolog na povijest bolesti napisao preporuku za to čudo “moderne tehnike”. Dosad smo mi šećeraši bili osuđeni na česta pikanja da bismo vidjeli kakav nam je šećer i na vlastite procjene o tendenciji kretanja šećera. Sada je dovoljno prijeći čitačem preko senzora, odnosno mjesta na kojem je senzor upiknut i sve vidimo. Koliki je, raste li ili pada. Izgleda tako jednostavno za primjenu, bez boli i ispikanih jagodica prstiju. Vjerujem da ću dan kad se prvi put ujutro ne budem pikala slaviti kao dan pobjede.

Sjećam se slike s vlastitog vjenčanja na kojoj potpisujem papir “ja uzimam”. Fotograf je zumirao moju ruku koja potpisuje taj papir. Krasnu sliku izmanikiranih noktiju nagrđuju sitni ožiljci uboda na gotovo svim prstima osim palčeva (dolje je doduše, slika na kojoj stavljam prsten mužu na prst). Na prvu, ne bi čovjek rekao da je osobito vidljivo, zato pogledajte bolje. Pikanje nije samo nelagodno, premda sam nakon gotovo 30 godina djelomično otupila na ubode, iskreno ide na živce, tako da sam često posezala za lancetarom i ne gledajući prste. Moraš se bosti, što manje ili više boli, ali postoji mogućnost da se razočaraš. Ako je šećer visok ili nizak, razočaraš se. Danas se pikam kad i gdje god – ležeći, stojeći…

Foto: privatni album

Kako su sva ta moderna tehnološka čuda skupa, dvije su godine zavlačili i kupovali vrijeme da ipak odustanemo. U neku ruku i ne mogu ih kriviti jer lakše je jezikom drviti o nedostatku novca i praviti se da ne vidiš prednosti moderne tehnologije koja donosi uštede za liječenje komplikacija bolesti onima koji su, ha, eto, toliko sretni ili nesretni da ih jedna takva bolest snađe. To je, ruku na srce, ipak lakše nego odriješiti kesu i stvarno uštedjeti tamo gdje se može. Jer čemu “golijata” svoditi na veličinu običnog čovjeka koji želi živjeti i pridonositi ovoj zemlji, na primjer. Možda su mislili da ćemo, kad nam dođe iz guzice u glavu da ima i drugih teže bolesnih, odustati, zato im je dobro došlo višegodišnje otezanje. Svjesni smo da nismo jedini koji traže, ali i rijetki koji dobiju. Isplatila se upornost i strpljivost. Kako bi rekao Gibonni “nebo strpljive voli…”

Ali, dobro. Dobila sam doznake za to pomagalo i prijavila se u Bontech (Bontech je splitska tvrtka i vodeći hrvatski proizvođač i distributer slušnih aparata i sredstava za zaštitu sluha, a dobili su pravo i za distribuciju senzora, op.a.) gdje sam 59. na listi čekanja, što znači možda još dva, tri mjeseca. Mislila sam: ‘ko čeka, dočekat će, dočekat ću i ja. Baš sam prošli vikend dobila vijest s nedavno održanog European Diabetes Patient Advocacy Summita da će do 15. listopada u Hrvatskoj biti dvostuko više kompleta senzora, što praktički znači da ću svoj senzor dobiti prije nego što sam mislila. Isto kao kad sam dočekala aparatiće za mjerenje šećera kao revoluciju u kontroli šećera, inzulinsku pumpu kao zamjenu za svoju gušteraču – dočekat ću i senzore kao još jedno revolucionarno postignuće tehnologije. Nisam baš neki primjer strpljivosti, ali me život uči, svaki dan već 37 godina. Uz još malo strpljivosti, dočekat ću i život bez svog stalnog pratitelja. Do tada, živjet ću kao kiborg (osoba s robotskim implantatima), ali nema veze ako mi ti implantati pomognu da više funkcioniram kao ljudsko biće, ali ne diraju moje čovještvo.

Biti čovjek ne postiže se implantatima, ali to je tema veća od ove.

Znam da je ovo skupo, ovo je investicija, ali vrijedi svake kune kad ni sama sebi ni drugima oko sebe neću biti poput tempirane bombe. Toplo se nadam da ni zbog sebe ni zbog njih neću imati novih komplikacija koje bi opet odriješile kesu za zdravstvena izdvajanja i predstavilo senzor kao promašenu investiciju. Rušila sam se već od niskog šećera, komplikacije su me već lagano načele, a imam i neke popratne bolesti koje otežavaju samu dijagnozu dijabetesa. Sad ću moći znati kakav je moj šećer svakog trenutka. Nakon gotovo 30 godina suživota s dijabetesom, spremna sam na nove izazove, jer su stari već istrošeni i nedjelotvorni.