Život s multiplom: Moja pozitivna iskustva s porodima i kiretažama

Foto: privatni album

Trudnoća ili drugo stanje uvijek je u fokusu žena, posebice posljednjih dana nakon istupa Mostove saborske zastupnice koja je pokrenula lavinu ne samo među ženskim svijetom. Moje iskustvo trudnoće, odnosno trudnoća, bilo je pozitivno, imala sam i kiretaže tri puta, sva tri u općoj anesteziji. Srećom, sve je dobro prošlo, ali o tome dandanas ne volim govoriti. Ne mogu ni reći koliko mi je drago što mi se nije ostvarilo ništa od priča koje slušamo posljednjih dana.

Uvijek sam htjela dijete, ne mogu reći tipično ženski, jer ne pokazuju sve žene volju i želju da imaju dijete. Na kraju imam troje djece, a moja mama kaže: “Dobro je to jer su te djeca spasila”.

Godine 1989. oboljela sam od dijabetesa, što se tada smatralo otežavajućom okolnošću za trudnoću. S vremenom su stizale nove dijagnoze koje nimalo nisu olakšavale situaciju. Nikad se nisam prestala nadati da ću jednom uspjeti.

Godine 2003. dijagnosticirana mi je multipla. Za nju sam mislila da će presuditi mojim nadanjima.

Često bih se sjetila jedne kave s prijateljicom Martinom. Mladenački nadobudno, željele smo jednog dana imati troje djece. Jer dvoje je “neparan broj”, troje svakako bolje zvuči, bilo je naše objašnjenje. Ako uopće za svoje želje moraš imati objašnjenje. Ali, iskreno, kad sam se udala, bojala sam se da neću ostvariti ni trećinu svoje želje.

Godinama poslije, nakon što sam se udala, još nisam znala da bolujem od multiple (ili nisam htjela znati). Šećer mi je bio najveći strah i najveći problem koji me mučio kada bih razmišljala o trudnoći. Nisam bila primjer savršene regulacije dijabetesa kakvu bi svaki dijabetičar htio imati. Trudnoća svakako zahtijeva pripremu tijela i zdravstvenog stanja za takav jedan pothvat kao što je trudnoća. Za osobu s nakaljenim autoimunim diverzantima, slobodno je mogu nazvati pothvatom. Mnoge šećerašice zato idu na pretkoncepcijsku obradu.

Ne samo da nisam znala za takvo nešto nego nisam ni imala vremena (činilo mi se) da se pripremam jer mi je svaki mjesec bez trudnoće bilo uzalud potrošenih mjesec dana. A imala sam samo 4 mjeseca, jer trebala sam zatrudnjeti u razdoblju od 4 mjeseca prije novog ciklusa lijeka za multiplu. Trebalo se pošteno uhvatiti posla :).

Naime, s jedne strane me “pritiskao” šećer, a s druge mi se strane žurilo da zatrudnim jer sam u rujnu (udala sam se 29. travnja) trebala početi s novim ciklusom terapije interferonom za multiplu, za koju nisam ni znala da je imam. Nakon što prestanete uzimati lijek, tijelu treba barem 6 mjeseci do godine dana da se očisti od njega. U rujnu je trebala završiti malo dulja apstinencija od lijeka koji mi je u prvom ciklusu uzrokovao neke tegobe. Nisam bila oduševljena što ga ponovno primam.

Trudnoća se činila kao dobro rješenje, kao dvije muhe jednim udarcem, i još ću dobiti što sam htjela. S ljetovanja sam se vratila trudna, ali i nepripremljena za trudnoću s dijabetesom. Svejedno sam se veselila svom drugom stanju i bebi koja stiže. Nisam bila svjesna što znači imati rizičnu trudnoću jer oni (doktori) vidjeli su sve moje dijagnoze, a ja samo šećer koji je sam po sebi zahtjevan. Svaka tri tjedna ili mjesec, javiš se u bolnicu gdje si obično 24 sata ili vikend u kojoj ti svaka tri sata unutar tih 24 sata mjere šećere, tzv. profile, ili krv sakupljaš doma u malim epruveticama pa odeš do klinike “Vuk Vrhovec”, gdje ih kontroliraju. Na kraju liječnik s odjela PT1 Petrove bolnice daje presudu kojom odlučuje moraš li se javiti u bolnicu ili ideš kući, s tim da se za tri tjedna ponavlja isto. I tako do kraja trudnoće. Obično te zadnja dva, tri tjedna pozovu da ležiš u bolnici i pripremaju porod.

Na kraju prve trudnoće zbog šećera, tlaka i proteina u mokraći imala sam preeklampsiju. Zbog nje sam završila na hitnom carskom rezu. Svi šećeraši uglavnom idu na carski rez, samo oni rijetki idu na prirodan porođaj. Na samom kraju trudnoće ludovao je tlak i proteini pa se moj planirani carski s utorka pomaknuo na petak. Kad mi je liječnik u petak na viziti rekao da će ipak morati zbog tlaka napraviti hitan carski rez i da me sestre odmah spreme, nakeljila sam izraz zaprepaštenja i straha i rekla da još nisam spremna. Mo’š mislit. Ako je hitno, ideš i dosta.

To kažem danas, možda sam tada mislila da ću kupiti vrijeme i da me neće uputiti na hitan carski. Profesor me uopće nije doživljavao. Bila sam u 39. tjednu i nije bilo opasnosti za dijete. Nakon kratke pripreme dobila sam opću anesteziju i utonula u san iz kojeg se neću buditi dva dana (budila sam se nakratko) jer, kako ću kasnije doznati, namjerno su mi dali više anestezije zbog toga što sam već jela. Sjećam se da je prvo pitanje koje sam postavila kad sam se probudila bilo: “Koji je danas dan?” i kad sam shvatila da su prošla već dva dana od poroda, zatražila sam svoje dijete. Kad su mi ga donijeli, bila sam zbunjena.

Ne mogu reći da me nije preplavio onaj osjećaj sreće, čak sam provjeravala brojeve na svojoj i njezinoj narukvici kako bih se uvjerila da je to moja beba. Ne znam zašto, glavom su mi prošle one filmske scene kad majkama zamijene djecu. Ne znam ni kako žena osvijesti da je mama kad prvi put “seviraju’ dijete pred nju, a da nije vidjela kad ga (kao u mom slučaju) vade iz nje. Jesam li zato provjeravala narukvice i pokušala se uvjeriti da je to moje dijete? Nije ni važno, možda je kod mene išlo nešto sporije prihvaćanje moga majčinstva.

Nakon prvog susreta morala sam se još razbuditi od anestezije da me presele na odjel intenzivne njege, nakon toga doći će i porast tog sretnog osjećaja o čijim sam čarima tek morala naučiti. Kako uči dijete, uči i mlada majka – npr. dojenje o kojem su svi pričali kao o “blaženstvu” i jedinom dobru za dijete nije mi išlo, i kad sam dva mjeseca nakon porođaja prekinula dojenje jer nisam znala, osjećala sam se, blago rečeno, kao propalitet jer sam imala osjećaj da me neki ljudi osuđuju zbog te odluke.

Poslije trećeg djeteta i nakon proživljenih desetak relapsa te sa znanjem da imam multiplu uspjela sam dojiti gotovo godinu dana, a da i nije bilo tako, ne bih se osjećala krivom. Ovaj put sam prestala jer su mi se nalazi pogoršali i morala sam se vratiti starim terapijama kao i prije trudnoće. Možda je to bilo iskustvo mame x3, majčinsko iskustvo s dijabetesom, multiplom, tlakom, proteinima, sva tri puta i nekim dijagnozama.

Deset mjeseci nakon prvog poroda zatrudnjela sam drugi put, možda malo neočekivano, ali vječito sam se nekamo žurila i opet se postavilo pitanje lijeka interferona. Još svježih sjećanja na prvu trudnoću, preeklamsiju i mogućnost eklampsije zbog tlaka i šećera, provela sam zadnja tri mjeseca u bolnici na čuvanju trudnoće. To su mi bila mučna tri mjeseca jer je moje dijete od nepunih godinu i nešto bilo doma. Doduše, s tatom, ali bez mame. Zato mi ju je svaki dan dovodio u posjete, koji su svaki dan završavali mojim suzama. Imala sam osjećaj da će moje dijete zaboraviti mamu, sve do jednog vikenda kad sam ishodila da odem kući na ta dva dana. Kad me ostavljao pred bolnicom u nedjelju prije večernje vizite, moja mi je Tonka kroz suze govorila “mama”.

Plakala sam satima poslije u sobi. Cimerice nisu ni htjele pitati što je i kako je bilo doma. Sva sreća što je to bilo mjesec dana prije poroda, rodila sam 17. 11., opet carskim rezom u općoj anesteziji. Ovaj put s normalnom dozom anestezije, tako da sam se brzo probudila, ali i više osjećala bol. Mogla sam zatražiti injekciju protiv boli i uvijek sam je dobivala. S Ivanom je dojenje išlo bolje i sama sam htjela biti “bolja mama”, pa sam vjerojatno bila i upornija.

Sve bi bilo super da me 4 mjeseca poslije nije ulovio relaps. Moj prvi, nakon 6 godina bolovanja od multiple, nakon popodnevnog odmora nisam više mogla stati na vlastite noge. Promrmljala sam, ne znajući za multiplu, ovo je nešto neurološki, iako je moj muž stalno tvrdio da imam hipo. Naravno, da nije bio hipo, što je potvrdio i aparatić. Bio je petak i sutradan je mama nazvala profesoricu Brinar, čija sam bila pacijentica, koja je rekla da dođem u ponedjeljak na terapiju kortikosteroidima. Tjedan dana kortikosteroidne terapije unijelo je neke tegobe u moje zdravstveno stanje. Morala sam prestati s dojenjem, a kad sam se izdojila, mlijeko je bilo zelenkasto. Nakon toga relapsa u istoj godini bilo ih je još 3 i ja sam konačno osvijestila da imam multiplu. Možda je tome pridonio i naziv dijagnoze na povijesti bolesti. Odonda me šifra G35 stalno prati na anamnezama bolesti. Multipla je polako napredovala, ali još ne dovoljno da me zaustavi u želji da imam troje djece.

Četiri i pol godine poslije rodit ću svoju treću curicu. Svjesna da ratujem s proteinima i ne želeći trudnoću provesti u bolnici dok mi je dvoje djece doma, sama sam si uvela dijetu bez proteina. Moj profesor nije za to znao i svi su se liječnici čudili kako meni proteini padaju umjesto da rastu (od 25. tjedna trudnoće proteini rastu). Načelno, sve pacijente  zadržavaju u bolnici kad su proteini u 24-satnom urinu oko 900, ja sam ih u 35 tjednu imala manje od 900, ali kako je rekao profesor Đelmiš, zbog savršenih šećera, dobrog tlaka i ‘razumnih’ proteina nema me razloga ostaviti u bolnici, ali iz opreza zbog prethodnih slučajeva i dijagnoza  mora. I tako sam ja u bolnici od sve tri trudnoće prošla najbolje.

Za moj režim prehrane nije znao i sumnjam da bi ga liječnici odobrili, ali 2 godine poslije sam mu rekla za svoj spartanski režim. Samo se nasmijao i rekao da bih mogla održavati predavanja ovima u bolnici kako bi se čulo za mene i moj slučaj na svakom kongresu na kojem sudjeluje. Zato mislim da nisam pogriješila, iako sam se često pitala smijem li to raditi i hoću li naštetiti djetetu. Moja se dijeta sastojala od 22 grama bjelančevina dnevno, s tim da nisam uopće jela životinjske bjelančevine, nego samo biljne. Kad sam u 35. tjednu ostala u bolnici, dopustila sam si jesti i “biljke i životinje” jer, ako se što dogodi, u bolnici sam, samo mi meso više nije bilo baš fino. Nije bilo većih problema s mojim zdravstvenim stanjem u trudnoći. Trudnoća zapravo jako dobro djeluje na multiplu, tako da si je ne bi trebalo zabranjivati. Dojenje također jako dobro djeluje na multiplu, tako da se i ono potiče.

I Mariju sam rodila carskim u općoj anesteziji, a zbog silnog straha da se više neću probuditi, prvo što sam rekla nakon buđenja bilo je: “Živa sam”, istodobno pazeći da mi se usne miču. Valjda kako bih bila sigurna da više ne spavam.

Danas je Marija petogodišnjakinja i sve dosad njezin je razvoj tekao uredno kao i razvoji prvih dviju kćeri. Naravno da sam u trudnoćama imala strah od mogućih nasljednih bolesti, uvijek će postojati mogućnost da nasljedno pokupe nešto od mene. Tješi me mogućnost da medicina danas rapidno napreduje i nadam se… U nadi je spas. Ne želim se bojati, već se hrabro suočiti s novim izazovima.